Radomir D. Mitric´
sam mrzeo zastave jer su one zapravo otpočinjale ratove.
Kješlovski me je naveo na duge godine razmišljanja. Tako sam počeo da mislim u valerima
boja, u svom imaginarijumu i u onom kojim sam
bio okružen. Jednog dana, posle posete Šagalovoj
izložbi u Klovićevim dvorima, u Zagrebu, seo
sam i u polumraku u svom notesu obojio mesece
u godini na način na koji ih doživljavam. Učinio
sam to gotovo, kao režiser, jukstapozicijski, ali i
slikarski razvodnjavajući boje, ili sažimajući ih
u svom sećanju i u nepreglednom spektru mojih čuvstava. Time sam se opirao Marfijevim zakonima našeg doba. I njihovoj fragmentarnosti.
Krenuo sam od januara. Svaki moj januar je crven. Obojen krvlju ubijenih životinja, u obredima
koji su se ponavljali uvek dosledno. To je mesec
crvenog munkovskog krika koji ispuštaju životinje u samrtnom ropcu. Pamtite li crvenu boju krvi, jasno ocrtanu na ugaženom snegu, dok ste bili
deca i možda pripomagali ocu koji dere i seče žrtvu? Tad crvena boja dolazi najviše do izražaja, jer
ima prirodno belu podlogu. To je mesec crvenog
šuštećeg baldahina i satena koji gužvaju strasna
tela ljubavnika, duboko ukorenjenih u romantiku
zimske noći, u logu, pred nekim kaminom. I boja
njihovog kavijara. I vina koje ispijaju. To je i boja
koja dominira jednim Bergmanovim filmom kojem se u trenu dok ovo pišem ne mogu s WF