Šum Panonskog Mora | Page 103

Radomir D. Mitric´ sam mrzeo zastave jer su one zapravo otpočinjale ratove. Kješlovski me je naveo na duge godine razmišljanja. Tako sam počeo da mislim u valerima boja, u svom imaginarijumu i u onom kojim sam bio okružen. Jednog dana, posle posete Šagalovoj izložbi u Klovićevim dvorima, u Zagrebu, seo sam i u polumraku u svom notesu obojio mesece u godini na način na koji ih doživljavam. Učinio sam to gotovo, kao režiser, jukstapozicijski, ali i slikarski razvodnjavajući boje, ili sažimajući ih u svom sećanju i u nepreglednom spektru mojih čuvstava. Time sam se opirao Marfijevim zakonima našeg doba. I njihovoj fragmentarnosti. Krenuo sam od januara. Svaki moj januar je crven. Obojen krvlju ubijenih životinja, u obredima koji su se ponavljali uvek dosledno. To je mesec crvenog munkovskog krika koji ispuštaju životinje u samrtnom ropcu. Pamtite li crvenu boju krvi, jasno ocrtanu na ugaženom snegu, dok ste bili deca i možda pripomagali ocu koji dere i seče žrtvu? Tad crvena boja dolazi najviše do izražaja, jer ima prirodno belu podlogu. To je mesec crvenog šuštećeg baldahina i satena koji gužvaju strasna tela ljubavnika, duboko ukorenjenih u romantiku zimske noći, u logu, pred nekim kaminom. I boja njihovog kavijara. I vina koje ispijaju. To je i boja koja dominira jednim Bergmanovim filmom kojem se u trenu dok ovo pišem ne mogu s WF