Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 53

- 46 Ostali mi sudionici govore o svojim željama, na primjer, oni bi htjeli: • • • • igrati mračni negativni lik biti pripovjedači u predstavi plesati ili pjevati itd. Za mene kao kazališnoga pedagoga ovo su sve važne informacije. I premda ne mogu svima ispuniti želje, mogu se ozbiljno potruditi da svaki sudionik u ovome što radimo dobije mjesto na kojem se osjeća ugodno, da se može izraziti i da može nešto naučiti. Uspijem li u tome, svi će se maksimalno identificirati i s predstavom i s poslom koji radimo. A to se kasnije vidi i u predstavi: svi glumci igraju s puno strasti, nitko ne izgleda kao da je dobio krivu ulogu ili da se našao na krivome mjestu. I publika će to primijetiti i cijeniti. Motivacija skupine za zajednički (!) rad, za zajedničko stvaranje, često stvara visoki entuzijazam. I to se također osjeća iz publike. Tu se zaista vidi i osjeća razlika u odnosu na klasično amatersko kazalište, onakvo kakvo sam spomenuo ranije, ponekad čak i u odnosu na profesionalno kazalište, kad je ono takvo da ne potiče sudjelovanje glumaca u stvaranju predstave: tekst se ponekad izgovara bez emocije, bez pravoga sudjelovanja, vidite i osjećate da su glumci distancirani od uloge koju igraju, ponekad sve izgleda sasvim konstruirano i beživotno. „Kazalište je davanje života“, rekao je jednom Jerzy Grotowski. Kazalište mora biti živo, volio bih dodati. Stvarno dobri glumci s dovoljno profesionalnoga treninga prilagodljivi su, mogu igrati mnogo uloga, naučili su tehnike kojima posvajaju ono strano pa čak i bizarno. No, čak ni oni u tome ne uspijevaju uvijek. Od amatera, ne-profesionalaca, ne možemo očekivati da imaju te vještine jer im nedostaju spomenute tehnike.