Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 489

- 484 Osvrti na radionicu: Kako razgovarati o predstavi u kojoj igraju djeca i/ili mladi? Kako bismo krenuli s približno slične startne pozicije i kako se ne bismo odmah našli u onome što se podrazumijeva, na početku sam radionice htjela utvrditi - što zapravo očekujemo kad sjednemo u neko gledalište? (Ovdje smo proširili diskusiju na izvedbu općenito.) Odgovori su prštali: Priču. Igru. Spontanost. Interakciju. Razmjenu ideja. Timski rad. Mrežu. Krhkost. Isprobavanje. Eksperimentiranje. Ljubav. Pokušaj. Strujanje. Kreativnu slobodu. Sreću. Užitak. Bilo je tih pojmova još, nisam ih uspjela sve zapisati, ali bilo mi je zanimljivo kako se odgoj, a u radionici su uglavnom sudjelovali djelatnici raznih odgojno-obrazovnih ustanova, pojavio tek na četvrtome ili petome mjestu, tek nakon razmjene ideja i timskoga rada. Onda smo krenuli kopati dalje, raščlanjivali smo svaki od ovih pojmova, pitali se jesu li nužni za predstavu i moramo li mi to kao publika vidjeti kad predstavu gledamo. Druga stvar koja mi je bila izuzetno zanimljiva jest kako se nigdje u ovome dijelu kao pojam nije pojavilo razumijevanje, a to je jedan od onih kojima se često nabacujemo preko ograde, opet s obje strane - ponekad publika ne razumije predstave, a ponekad oni koji ih rade ne razumiju publiku. Međutim, već kad smo krenuli korak dalje i pokušali zapisati što su to, za svakoga od nas ponaosob, a onda i u manjim skupinama, važni elementi kad gledamo neku predstavu - razumljivost, čistoća izvedbe i dosljednost scenskih rješenja - odmah su pronašle svoje mjesto među ključnim elementima. Uz njih se, rekla bih očekivano, jer predstava naravno prvenstveno komunicira preko izvođača, pojavio niz termina koji su vezani uz izvođačku umješnost - uvjerljivost, uživljenost, iskrenost, lakoća, uvježbanost, a neki su krenuli i konkretnije u elemente specifičnih izvođačkih alata (ekspresivnost, govor i pokret) te isto tako onih redateljskih (mizanscen, raspodjela uloga, cjelovitost i scenska istina).