Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 448

Maša Rimac Jurinović / Ana Škaro Uvod Ljudi oduvijek pričaju priče. Katkad je ljepota priče i izvedbe spašavala život (prisjetimo se Šeherezade), a katkad su priče tako očito davale smisao životu (a tu bismo mogle navesti mnoge). Upravo radi prenošenja znanja i vjerovanja, radi zabave, ali i smislenoga organiziranja života, ljudi pričaju priče i svojim najmlađima. Priče se pričaju u krugu obitelji, ali i u organiziranome odgojno-obrazovnome radu. Zanimljivo je da se razlozi tijekom povijesti čovječanstva nisu mijenjali, već da su se samo nadograđivali i proširivali novim odgovorima na pitanje Zašto pričati priče?. U davna smo vremena pričali priče kako bismo si objasnili neobjašnjivo, kako bismo prenijeli znanja važna za nas osobno ili za našu zajednicu mlađim naraštajima ili kako bismo se zabavili i skratili duge večeri. Danas su nam priče možda potrebnije nego ikad jer živimo u svijetu koji djeca često ne razumiju pa ”u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti, trebaju linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi, ali i sami sebe bolje razumjeti” (Velički 2013: 13-14). Štoviše, pričanje priča potiče kognitivni, emocionalni, socijalni, etički i govorni razvoj a doprinosi i cjelokupnome razvoju djeteta (Velički 2013) i usko je povezano s jačanjem kompetencija prijeko potrebnih za školski uspjeh (Snow 1983; Geva i Olson 1983; Wells 2009 itd.). Međutim, pričanje priča, odnosno storytelling ima svoju izvedbenu stranu. Pričanjem priča govorimo u slikama, a tu je veza s kazalištem i više nego očita. Štoviše, upravo je pričanje priča iz kojega izrastaju neverbalni i mimski dijelovi koji na kraju postaju dijalozi, karakteri pa i drama, obilježje metode rada istaknute američke dramske pedagoginje V. Spolin (1986).