Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 443

-436 • igrati se glasom (jačina, ritam, brzina, intonacija – silazna, uzlazna...) • ako se priča pred dječjom publikom, upotrebljavati jezik koji djeca razumiju, ali istovremeno ga obogatiti kako bismo bili dobar govorni uzor • uključiti djecu/publiku u priču, poticati interaktivnost (npr. tako da oponašaju određene pokrete koje mi izvodimo ili tako da dopuštamo njihova pitanja) • umetnuti glazbu, pjesme, napjeve • ako je potrebno, nepoznate riječi objasniti unaprijed • eventualno nastaviti ili naknadno preraditi priču – uz pomoć igara uloga ili lutkarske/stolne predstave, odnosno stihova na temelju priče (Velički 2013). Ono što još valja napomenuti je da cilj usmenoga pričanja nije nadomjestiti čitanje, već nadopuniti ga i obogatiti te potaknuti na kasnije čitanje. Pričanje omogućava da se jedna priča predstavi takvim jezikom koji je pristupačniji od literarno stiliziranoga jezika, a može pobuditi interes za čitanje/slušanje izvornika. Tradicionalne pripovjedačke tehnike u sebi sadrže elemente koje suvremeni pripovjedači (pri čemu prije svega mislimo na one koji pripovijedaju mlađoj publici) već u velikoj mjeri koriste, a njihovo proučavanje zasigurno bi im moglo biti od koristi te nadopuniti i osvježiti njihove izvedbe.