Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 435

-428 sposobnosti prepričavanja, pričanja te samostalnoga stvaranja teksta, kao i sveopće usmene komunikacije, izražavanja i razumijevanja sebe i svijeta, odnosno ljudi oko nas. Pričanje priča bitno je za usvajanje i razumijevanje slikovnoga govora. Slikovni govor stvara se isključivo govorom, a služi za prenošenje onoga bitno ljudskoga, duševnoga. Danas, kad se s djecom sve manje razgovara i kad se opravdano upozorava na sve veće probleme u usvajanju govora djece i mladih, pričanje priča dolazi nam kao dragocjeno sredstvo i pomoć u povratku izgubljenim ljepotama govornoga izražavanja i govoru samom. Jer dijete ne usvaja govor samo razgovarajući, odnosno govoreći, već i slušajući (Velički 2013). O pričanju tradicionalnih pripovjedača U dubini priča, a posebno bajki, jednako kao i u dubini ljudskih života, postoji raspon između života i smrti, straha i ljubavi, a život sam potiče nas na traženje vlastitoga puta. I upravo to ljudsko iskustvo umjetnički je prikazano u pričama o onome što nas čini sretnima ili tužnima, sjetnima ili zasanjanima, u bajkama koje prikazuju nas i postavljaju bitna i velika pitanja, kao u bajci Put k Suncu: Odakle dolaziš? Što tražiš? Kamo ideš? (Wenzig 2011). Kao što su pokazali antropolozi Levi-Strauss i Mircea Eliade, jedna od prvih uloga šamana ili mudraca bila je da pripovijeda priče koje nude simbolička rješenja proturječjima koja se nisu dala riješiti empirijski. Tijekom toga sama bi se stvarnost čudesno preobrazila. Priroda oponaša pripovijedanje. Od samoga početka ljudi su izmišljali priče kako bi ispunili rupu što je zjapila u njima, kako bi ublažili strah i strepnju, kako bi pokušali odgovoriti na spomenuta velika pitanja bez odgovora, ovdje samo malo modificirana s istim značenjem: Tko smo? Odakle dolazimo? Je li nam narav životinjska ili božanska? Jesmo li stranci, bogovi ili čudovišta? Jesmo li djeca jedne majke Zemlje ili dvoje ljudskih roditelja? Jesmo li proizvod prirode ili kulture?