Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 433

-426 Istovremeno se uočava porast interesa za pripovijedanje, sve veći broj festivala i događanja te ponovno vraćanje usmenoj riječi, izravnom kontaktu. Priča je uvijek upućena nekome. Naracija je bitno komunikacijski čin koji nam omogućuje da zajednički svijet etički podijelimo s drugima. Uvijek postoji pripovjedač, priča, nešto o čemu se pripovijeda i netko kome se pripovijeda. Različiti pristupi naraciji naglašavaju neku od tih uloga, katkad isključujući ostale. Dakle, priče žive u zajedništvu. Pripovijedanje ima svoje zakonitosti. U djelu O pjesničkom umijeću (2004) Aristotel, čija je poetika prvi pokušaj u zapadnoj filozofiji da se formulira model za pripovijedanje, ustvrdio je da umijeću pripovijedanja – definiranom kao dramatsko oponašanje i unošenje zapleta u ljudsko djelovanje – dugujemo “doživljaj da ovaj svijet dijelimo s drugima” (Velički 2013). U tom dijeljenju susrećemo djecu. Djeca posebno trebaju priče, a priče, isto tako, trebaju djecu. Posebno djeca današnjice koja žive u rastrzanom svijetu, koji često ne razumiju, u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti, trebaju linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi, ali i sami sebe bolje razumjeti. Djetinjstvo bogato lijepim slikama davat će snagu i stabilnost tijekom odrastanja i dalje u budućnosti. Priče koje pričamo djeci trebale bi ih ne samo zabavljati, već i oplemeniti. Djeca nam se, na sreću, vrlo često obraćaju sa željom da im pričamo. Na taj način izražavaju svoju potrebu za kontaktom, za pripovijedanjem o onome što se tijekom dana dogodilo te za ponovnim proživljavanjem onoga što su doživjela. Ona žele čuti o stvarima i odnosima koje sama još ne mogu istražiti i razumjeti (Velički 2013).