Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 432

Vladimira Velički Uvodna razmatranja ili zašto su nam potrebne priče Priče unose red u kaos suvremenoga života, daruju nam predvidljivost umjesto neizvjesnosti, ritam i strukturu. Moć koju metafora ima te njezin utjecaj na razumijevanje svijeta, poznata je od davnina. Ljekovitost priča, pomoć koju nam one pružaju u olakšavanju snalaženja u životu, vrijednost je koju odrasli ne bi smjeli zaboraviti, umijeće koje je postojalo u prošlosti, tradicija koju valja poštovati. Priče nam nude korijene i sigurnost. Razmatrajući i analizirajući različite priče i načine njihova prenošenja, znanstvene radove i relevantna istraživanja, dolazimo do zaključka da, usprkos suvremenim medijima, pričanje, naracija, neće nestati. Ne može se poreći da računala i internet, pojava hiperteksta i multimedijske fikcije odnosno hiperfikcije, ugrožavaju ideju kontinuiranoga iskustva kakva je bila posredovana tradicionalnom linearnom naracijom. Međutim, to još uvijek ne znači da smo došli do kraja priče i pričanja. Kad bi priče nestale, nestalo bi ono bitno ljudsko, onaj trenutak kad kažemo: Pričaj mi… o svemu. Trenutak empatičnosti i zajedništva, pozornoga slušanja, razumijevanja i utjehe koji nas čini blagima u ljudskosti i daruje nam snagu za lakše podnošenje težine života. Posredovano iskustvo govora u svim njegovim nijansama također bi, nestankom priče i pričanja, bilo izgubljeno. Ne bismo sebi mogli više objasniti niti svijet, a ni sebe same. Stoga priče traju i dalje, unatoč slutnji da pripovijedanje nestaje pred naletom površnosti i konzumerizma kojega zastupaju teoretičari poput W. Benjamina, R. Barthesa i J. Baudrillarda. Oni govore kako razni oblici ekskluzivne vulgarizacije intimnosti i privatnosti u popularnoj kulturi kao da iscrpljuju temeljnu ljudsku potrebu da se kaže nešto smisleno i pripovjedački strukturirano (Kearney 2002: 20). Suprotno ovome mišljenju, istovremeno se javlja stav da nove tehnologije virtualiziranoga i digitaliziranoga zamišljanja nipošto ne iskorjenjuju naraciju, nego da zapravo mogu otkriti nove načine pripovijedanja, nepojmljive u prethodnim kulturama (Kearney 2002: 21).