Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 350

Tanja Novak Zaključak I redatelji (80,95 %) i ravnatelji (66,67 %) uglavnom žele, tvrde, režirati predstave koje se dotiču tabu-tema ili ih postavljati na repertoar. Ni jedan redatelj od svih ispitanih nije naveo ravnatelja kao jedinu osobu koja bira tekstove za repertoar za djecu i mlade. Ravnatelji kao i redatelji najčešće smatraju da ne postoje teme koje se djeci ne mogu prikazati, ali važan je način na koji se takve teme prikazuju. Ipak, u praksi je takvih predstava malo. Redatelji izjavljuju da ravnatelji rijetko ili nikako ne utječu na njihov rad tijekom kreativnoga procesa. Odnos opisuju kao suradnički. Iz dobivenih podataka može se zaključiti da se ravnatelji ne upliću u rad sve dok su predstave uspješne i ostvaruju zadane ciljeve, prije svega dobru popunjenost gledališta. Tu vjerojatno leži odgovor na pitanje zašto je malo predstava koje se bave težim i tabuiziranim temama, usprkos načelnoj podršci i ravnatelja i redatelja. Jer, sve dok su škole glavni kupci predstava za djecu i mlade, bez obzira na iskazana napredna mišljenja i stavove većine redatelja i ravnatelja o tabu-temama, primat će imati predstave koje garantiraju posjećenost školske djece: tabu-teme predstavljaju financijski rizik. Nije rijetkost da se ravnatelji kazališta na to otvoreno žale, primjerice, Ivica Šimić, tadašnji umjetnički ravnatelj kazališta Mala scena piše kako kazalište za djecu mora „lagati i prikazivati iskrivljenu sliku svijeta, izbjegavati teške teme jer svi pokušaji da se s mladom publikom komunicira preko drugačijih sadržaja i drugačijih normi, svi pokušaji da se o svijetu govori iskreno i otvoreno, doživljavaju katastrofalne rezultate” (Šimić 2008: 49, citirano prema Gruić i dr. 2010). Predstavljeni rezultati sugeriraju da kazališta za djecu i mlade odgovornost za vlastiti repertoar prebacuju na utjecaj škola. Umjesto da se ograđuju od odgovornosti i zaobilaze tabu-teme posredno se pozivajući