Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 333

-326 Schonmann zauzimanje takvoga stava naziva patetičnim, posebice u današnjem svijetu u kojem su društva podvrgnuta velikim promjenama te postavlja izazovna pitanja kao što je primjerice: ”Kako možemo osloboditi kazalište za mlade od dominacije odraslih i otvoriti kazalište za mlade prema temama koje su u njihovom interesu?” (Schonmann 2006: 48). Stručnjaci, dakle, podržavaju prisutnost tabuiziranih tema u sadržajima za djecu i mlade, podjednako i u literaturi i u kazalištu. Međutim, teme koje su u literaturi za djecu i mlade već općeprihvaćene, čini se da sporo i na mala vrata ulaze u hrvatska kazališta za djecu i mlade. Postavlja se pitanje zašto u kazalištu za djecu i mlade još nije prisutno (ili dopušteno) ono što se u književnosti za djecu i mlade smatra prihvatljivim – baviti se temama koje se izravno tiču publike kojoj su namijenjene, problematizirati podjednako i tabu-teme s kojima se djeca i mladi ionako susreću u životu i u literaturi i kada će se uvriježiti mišljenje da kazalište ima pravo na estetsku komponentu, bez da je ista istovremeno podjarmljena odgojno-pedagoškoj? Gruić i Škuflić-Horvat problem vide u dominantnim ideologijama kojima je obrazovni sustav u velikoj mjeri podložan jer brojna istraživanja ”pokazuju da su osnivači i financijeri kazališta za djecu i mlade oni koji zapravo imaju moć: od kazališta i danas očekuju da funkcionira na pedagoškoj osnovi (Omasta 2009), a budući da su kazališta financijski ovisna o školskoj publici (i organiziranom posjetu), prisiljena su djelovati u okviru i u funkciji školske ideologije, koja je pak ovisna o prevladavajućoj društvenoj ideologiji (Bedard 2003)” (Gruić i Škuflić-Horvat 2014: 223). Autorice zatim zaključuju kako je ”granica tabua drugačije trenutačno zacrtana u kazalištu, nego u književnosti – teme koje je književnost za djecu i mlade već osvojila, u kazalištu još nisu došle na red. Zato se i za predstave koje (samo) odustaju od (pre)zaštićujućeg stava, može reći da propituju granice tabua. To s jedne strane govori o zaostajanju kazališta za književnošću, a s druge ukazuje na veću ovisnost kazališta o