Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 33

- 26 Za jučerašnju izvedbu omogućeno je da grupa dođe na probu dan prije izvedbe, stoga su se na vrijeme uočili problemi: da svi glumci ne stanu na pozornicu, da se u ton-kabini ne čuje ništa, da se reflektori ne mogu namjestiti, da je gledalište takvo da se iza drugoga reda ne vidi ništa što se igra na podu… Stiglo se odustati od namještanja svjetla, donijeti drugi razglas i naprosto prihvatiti okolnosti tako da one što manje utječu na izvedbu! Vjerojatno se ponekad prosudbena povjerenstva čude zašto su voditelji polunijemi na razgovorima neposredno nakon izvedbe. Odgovor je jednostavan - jer su pod stresom, jer su sretni da su preživjeli i da je predstava ipak izvedena, sretni su da su uspjeli zamijeniti sve bolesne, da je tehničar pogodio pustiti ton na pravome mjestu – jer naravno djeca su na pozornici, ton-kabina na drugome mjestu, a voditelj samo jedan… U takvim uvjetima pričati o procesu rada i odgovarati na primjedbe nije ni najmanje lako. Stigli smo i do važne teme - razgovora nakon predstave. Oni su uglavnom korisni, no način razgovora prilično je uvjetovan zajedničkim prisustvom voditelja i učenika, pogotovo kad su u pitanju predstave osnovnih škola. U stvari najčešće to i nije razgovor jer povjerenstvo izlaže donesene sudove, a voditelji se pokušavaju obraniti, tri do pet članova povjerenstva naspram jednoga voditelja, koji je netom prije bio inspicijent, majstor svjetla i tona, garderobijer i rekviziter pa stoga nije u najsvježijem izdanju za razgovor i pitanje je što od svega uopće čuje. Zasigurno bi drugačije izgledalo kad bi bilo prilike analizirati izvedbu s nastavnicima nasamo. Bio bi to tada pravi razgovor. Nakon ASSITEJ -a i SKAZ -a uobičajeno je dobiti pisani osvrt na predstavu a to smatram izuzetno korisnom praksom. Posebno u slučaju ASSITEJ-a jer skupinama nakon tjedan dana stigne mailom osvrt na predstavu, dok SKAZ -ovu pročitamo objavljenu u zborniku, ali nakon godinu dana.