Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 320

Milan Mađarev Tada sam smatrao, a i sada to mislim, da djeca i mladi nikako ne trebaju igrati kao odrasli i kao profesionalci, već naprotiv da u radu s pedagozima i redateljima trebaju otkrivati svoj svjež i neponovljiv način izvođenja. S druge strane, imao sam prilike gledati predstave pedagoga koji su radili s djecom po načelima kreativne drame i koji su se deklarativno zalagali za poticanje spontanosti, kreativnosti i razvojnoga potencijala sudionika svojih projekata. Obavezna replika koja se mogla čuti poslije izvođenja bila je imali smo sjajan kreativni proces koji je nama vrjedniji od kvalitete izvedbe. Ovaj je stav vjerojatno nastao na teorijskome promišljanju, koji su svesrdno podržavali alternativni stvaraoci, da su svi umjetnici te se onda prenio i u rad s djecom i mladima. Međutim, što je s onim predstavama gdje djeca ili mladi samo deklamiraju tekstove i ne razumiju što govore i zašto govore? Je li u takvim slučajevima prisutna kriza koncepta, da ne kažemo kriza kreativnoga procesa? S druge strane, kada gledate predstave koje postavlja redatelj i dramski pedagog Petar Pejaković od 90-ih godina 20. stoljeća do danas možete sagledati zanimljive procese i ništa manje zanimljive izvođačke kvalitete. Kako njemu uspijeva ono za šta se drugi stvaraoci u radu s djecom i mladima deklarativno zalažu a tako rijetko postižu? Na temelju istraživanja performansa, koje sam proveo tijekom pripreme doktorske disertacije, uvidio sam da se sličan pristup može primijeniti i na dramsko stvaralaštvo za djecu i mlade. Dakle, ako istražimo etimologiju riječi performance, vidjet ćemo da se ona ne odnosi na formu, već na starofrancusku riječ parfournir, u značenju dovršiti ili zaokružiti (Turner 1989: 21). Prema tome, predstava (za djecu ili odrasle) zaokruženi je otisak određenoga iskustva. I tu dolazimo do ključne stavke - samo artikulirani kreativni proces dovodi do zaokružene cjeline (predstave Petra Pejakovića), a u suprotnome nastaje nerazumijevanje u recepciji ako je hermetična predstava ili do povremene konfuzije. Izjava kazalištaraca da postoji onoliko načina gledanja koliko i gledatelja jednostavno nije točna.