Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 305

-298 Mimicry i priprema za nastup na smotri LiDraNo ”Izuzev jedne, mimicry pokazuje sve ostale osobine igre, slobodu, dogovor, isključenje realnosti, ograničeno vrijeme i mjesto. Pa ipak kod nje se ne može ustanoviti podčinjavanje neprikosnovenim i preciznim pravilima. A vidjeli smo da prikrivanje stvarnosti i privid druge realnosti kod nje postoji. Mimicry je neprestano izmišljanje. Pravilo igre je jedno jedino i sastoji se u tome da igrač opčini gledaoca, brinući se da ovaj zbog neke greške ne odbaci iluziju; za gledaoca se to pravilo sastoji u predavanju iluziji ne negirajući na prvi pogled dekor, masku, izvještačenost koje treba na određeno vrijeme prihvatiti kao stvarnost stvarniju od same stvarnosti” (Caillois 1979: 51). Gledano iz perspektive kazališta, priprema scensko-dramskoga uprizorenja za nastup na smotri LiDraNo nije bitno drugačija od rada na predstavi u profesionalnome kazalištu. Ipak, jedna značajna razlika postoji. Budući da su profesionalni glumci, redatelji, scenografi i ostali članovi ansambla, zaposleni, a samim time i plaćeni za igru (zanat), rad na predstavi za njih postaje dužnost kojom ostvaruju svoju funkciju. Iako je riječ o profesionalcima, zapošljavanjem ih se obavezuje na igru čime se, u najmanju ruku, tijekom vremena dovodi u pitanje igra kao dobrovoljna radnja ili djelatnost. S druge su strane, učenici/učenice u igru ušli dobrovoljno iz potrebe za afirmiranjem osobnosti, stoga za njih taj čin ostaje na nivou igre kategorije mimicry, dok su voditelji/voditeljice, vodeći se propisanim pravilima LiDraNa uz mimicry i pod utjecajem agona. Igra je počela i prije početka samih proba u školskim prostorijama uspostavom odnosa i podjelom uloga prema funkcijama. Učenici i učenice najčešće su glumci i glumice, a voditelji su redatelji, organizatori i ako je potrebno scenografi. S pretpostavkom da su za glumce/ glumice izabrali one koje prema riječima K. S. Stanislavskog krasi ”mašta s inicijativom, koja radi samostalno. Ona se razvija bez naročitog truda i radit će uporno, neprestano na javi i u snu” (Stanislavski 1989: 74) sebi su, kao