Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 295

-288 Predstave koje se podjednako žele prikazati djeci kao i ocjenjivačima nikako ne mogu biti odigrane na isti način i teško se mogu baviti istim temama. Predstave koje djeca prikazuju djeci zaigranije su, bave se temama koje zabavljaju same izvođače pa tako i publiku dok se predstave prikazane ocjenjivačima bave temama za koje se misli da će zanimati i fascinirati same ocjenjivače, strukture su im kruće, a prikazivanje prati veća trema, što je jasno vidljivo ako uspoređujemo učenike koji glume na nastavi, u svojemu razredu i te iste učenike kada to čine na natjecanju. Stres od ocjenjivanja naspram radosti prikazivanja, zatvaranje pred seciranjem naspram otvaranju zbog dijeljenja osjećaja i vrijednosti – sto lica jedne predstave, ali i izvođača. Iako učenike nigdje nije upitano jesu li im stresne situacije izvođenja predstava na natjecanjima, takav je zaključak donesen u usporedbi sa stresom u situacijama školskoga ocjenjivanja. Velik se izazov time stavlja i pred predstavu i pred učenika, koliko god se trudili, ne mogu zadovoljiti sve, što donosi kao nužnost dogovor unutar dramske skupine o važnosti određivanja publike i usmjeravanja prema njoj. Školske dramske skupine katkada uzimaju gotove dramske tekstove te ih prerađuju, katkada voditelji ili učenici pišu tekstove za skupinu ili tekstovi nastaju improvizacijama unutar skupine, ipak ostaje pitanje za koga su napisani ti testovi, za koga trebaju biti izvedeni. Na to je pitanje većina odgovorila za djecu (82 %), ali određeni broj učenika (18 %) ipak smatra da su predstave stvarane i pisane za odrasle. Učenici misle da su predstave usmjerene odraslima jer: • Trebaju pregledati tekst kakav je. • Najčešće zbog toga zato što ima djece koja neće razumjeti neka ozbiljnija djela. • Jer ih moraju ocjenjivati. • Zato što za razliku od djece imaju drugačiji pogled na predstavu, odnosno izvođenje iste. • Itd.