Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 288

Katja Petrović Uvod Već godinama pedagozi i metodičari stavljaju učenike u središte odgojno- obrazovnoga rada, tako oni prestaju biti objektom, a postaju subjektom istoga (Sekulić- Majurec 2007), stoga frontalne nastavne oblike zamjenjuju individualni, rad u paru i rad u skupinama. No, čini li to zbilja učenike subjektima kada im nije dopušteno kreiranje vlastitoga kurikuluma i uplitanje u nastavne sadržaje (Sekulić-Majurec 2007)? U hrvatskome školstvu do tako velikih promjena i sloboda još nije došlo niti se čini da ćemo do njih tako skoro i stići. Ipak, ono čemu ti suradnički tipovi učenja pridonose jesu socijalni odnosi, sudjelovanje u nastavnom procesu te lakše uključivanje u samo društvo, poticanje samopouzdanja i ekspresivnosti. U kolikoj mjeri to učitelji uspijevaju činiti u redovnoj nastavi nije tema ovoga rada i teško bi se moglo općenito govoriti o tome, ali ono što jest specifičnije rad je u izvannastavnim aktivnostima. Izvannastavne su aktivnosti tu kako bi zadovoljile učeničke interese, razvijale njihove specifične sposobnosti te ih poticale na stvaranje, ali i kako bi popularizirale određenu školu u kojoj se odvijaju, učinile je reprezentativnom i prepoznatljivom te općenito obogatile život zajednice (Pejić Papak; Vidulin 2016). One su tu i kako bi razvijale stvaralaštvo te je ”rad u njima: slobodan, spontan, dinamičan, raznovrstan, elastično organiziran, da polazi od interesa učenika, njihovih želja, sklonosti i nadarenosti. Nesputan strogim pravilima, radom za ocjenu, strahom zbog neuspjeha, kazne ili prestiža” (Previšić 1987: 28). Istina jest da Nastavnim planom i programom nije strogo određen program rada izvannastavnih aktivnosti, ali plan ipak stvara svaki učitelj za sebe, tj. za svoju skupinu, trudi se prilagođavati ga skupini s kojom radi, njihovim željama i idejama, ali strah od neuspjeha ne izostaje kada postoji potreba za prezentacijom škole u lokalnoj zajednici.