Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 206

Slavica Benčik uvod Cjelovito JA, kao jedinstvo tjelesnoga, aktivnoga, intelektualnoga, emotivnoga, socijalnoga, filozofskoga i duhovnoga JA, očituje sebe, odnosno svoju težnju za sobom već u najranijoj dobi, a osnovno je sredstvo toga očitovanja – igra. Od najranije dobi dijete u igri ostvaruje potrebu za cjelovitošću, za cjelinom događanja/priče koja ima svoj početak, sredinu i završetak (Đerđ 2005). Ako uzmemo u obzir da je dječja igra izvor materijalne stvarnosti u kojoj će djeca u budućnosti živjeti, ne treba puno dvojiti o pozornosti i naporu koji ćemo ulagati u stvaranje ozračja, koje će ju podržavati i razvijati. Sva naša sadašnja zadovoljstva, naši uspjesi i rezultati povezani su s igrama koje smo igrali u djetinjstvu te ozbiljnošću odraslih kojom su ih tretirali. Pojava sposobnosti predočavanja ili kako ju je Piaget nazvao simbolička funkcija, koja se razvija između 2. i 3. godine života, a koja djetetu omogućava upotrebu neke stvari (kao što je mentalna slika, riječ, pokret, zvuk) kao simbola za predodžbu o čemu drugom, uvodi dijete u carstvo simboličke igre (prema Vasta i dr. 1998). Korijene dramskoga izraza nalazimo u simboličkoj igri djeteta (Škuflić-Horvat 1998), a dramski odgoj polazi od toga da svaki čovjek posjeduje urođenu sposobnost oponašanja, odnosno dramsku sposobnost (Kamber 2000). Simbolička igra ili igra uloga u kojoj dijete upotrebljava jednu stvar pretvarajući se da je nešto drugo, odnosno u kojoj neku radnju ili događaj predstavlja kao neku drugu radnju ili događaj ili se namjerno predstavlja kao neka druga osoba, uživljavajući se u njezinu osobnost, predstavlja psihološki temelj drami kao umjetnosti i dramskoj igri kao pedagoškoj metodi (Škuflić-Horvat 1998). Autori Olsen i Sumsion kažu kako se radi o jednom od najznačajnijih oblika igre, koja uključuje elemente imaginacijske igre, simboličke igre i kao da igre, te se ponekad s njima poistovjećuje.