Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 200

Ana Marija Cimaš Majaron (cit. prema Ivon 2010: 55) kaže: ”Poželjno je da dijete samo stvara lutku. Tada je lutka samo njegova, zamišljena u njegovoj mašti, napravljena njegovim rukama, oživljena njegovom energijom i osjećajima. Tako je odabir glavnih uloga za djecu koja su inače samozatajna bio itekako izazovan i kod njih razvio bolje samopouzdanje, dok su pojedinci regulirali svoje emocije poštujući pravila i usmjeravajući pažnju i ponašanje. Prigodom takvog stvaranja i oživljavanja dijete nadilazi sve svoje stvaralačke aktivnosti.” Rad na dramatizaciji prilika je za razvoj samopouzdanja djece i svijesti o vlastitoj uspješnosti te sposobnosti prilagođavanja novonastalim izvanrednim situacijama u kojima je potrebno naći rješenje nastaloga problema. Putem dramatizacije lutkama lakše su se poistovjetili sa likom te su s lakoćom pamtili tekst. Kod djece otežanoga govorno–jezičnoga razvoja to je rezultiralo ispravnijim spontanim izgovorom. Dječji govor nije se ispravljao. Svakom se djetetu posvetilo individualno i pročitao bi se tekst svakoga dana onoliko puta koliko je to dijete samo tražilo. Cilj nije bio naučiti tekst, već ih navesti da sami shvate poantu priče i oblikuju kako je njima jednostavnije. Stalnim uvježbavanjem teksta, djeca su poboljšala koncentraciju, obogatila svoj rječnik i povezala verbalnu i neverbalnu komunikaciju u cjelinu. Spoznali su svoje mogućnosti i uživali su u vlastitome uspjehu. Krajnji cilj i rezultat bila je dramatizacija eko-predstave Sve srećice Neznanka Rasčupanka, nastale dječjim trudom i upornošću. Neposredno prije generalne probe nekolicina se djece razboljela pa su prisutna preuzela njihove uloge. Uz svakodnevnu igru i vježbanje, to nije predstavljalo problem jer su djeca znala cijeli tekst predstave.