Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 183

-176 Fotografija 2. Osim toga, u prvome (Sjećam se) i drugome (Velika povijest) dijelu verbalizirali smo glasove koji su predstavljali pozadinsku atmosferu (šum) monologa koji su se u tom trenutku izgovarali (Fotografija 3). Kad je sudionica grupe, inače iz Srbije, izgovarala svoj monolog o bombardiranju Beograda 1999., kao svoje sjećanje iz Velike povijesti, mi smo kao pozadinski zbor glasovima oponašali padanje bombi. (…) Gledali smo sapunicu. Svi su tada gledali sapunice u Srbiji. Vidjeli smo natpis – Ispričavamo se zbog ometanja programa, NATO snage počele su bombardirati Beograd. Bio je ožujak. Ožujak, 1999. Moji roditelji bili su već spakirani, spremni pobjeći. U autu su uz hranu i odjeću, uzeli i rakiju – bistar, srpski lijek. Istrčali smo iz kuće. Mama je plakala, a ja nisam mogla shvatiti što se događa. Jedino što sam razumjela bile su tatine upute – kad čuješ eksploziju – rekao bi – zatvori čvrsto uši i širom otvori usta. I ja sam zatvorila uši i otvorila usta kad je prva bomba stvorila monumentalno narančasto Sunce na nebu. (...) I tako smo bježali tri mjeseca od bombi. Nisam išla u školu. Igrala sam se. Bilo je to radosno vrijeme jer sam ga provodila s ljudima. Najradosniji od njih bio je moj brat, vojnik koji se uvijek šalio i nasmijavao sve oko sebe. Kad se to dogodilo, dotjerivao je spremnik. Nebo je bilo bez ijednoga oblaka. Piloti NATO -a nisu imali nikakvih 3 poteškoća. Bomba je pala točno na njega. 3 Prevedeno s engleskoga jezika iz vlastitoga arhiva. Iz scenarija predstave I have drawn more than you can see here.