Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 158

Snježana Čubrilo Integracija i inkluzija Navedeni pojmovi nisu sinonimi. Igrić i dr. (2015: 8) definiraju integraciju kao „smještaj djece u redovite razrede na osnovi razine funkcioniranja. To znači da će u redovitom razredu biti oni učenici koji svojim sposobnostima za učenje odgovaraju ostalim učenicima, odnosno koji mogu, uz određene prilagodbe, pratiti nastavu za sve učenike.” Kao što smo već naveli, u našoj je školi zastupljenost takvih učenika već godinama iznad 10 %. Među njima opet znatan dio čine romska djeca (pitanje je koliko su postupci i testovi procjenjivanja poteškoća jezično prilagođeni). Prateći učinke integracije u školama u svijetu i kod nas, stručnjaci uočavaju da "dijagnostičko-terapijski ili medicinski model polazi od dijagnoze i utvrđivanja nedostataka osobe usmjerujući više pozornost na identifikaciju teškoća nego na poučavanje i učenje" (Igrić i dr. 2015: 28) te da u obzir treba uzeti druge čimbenike "često važnije od stupnja oštećenja ili poremećaja: okolina i stavovi prema djeci; osobine učenika kao što su znatiželja, motivacija, inicijativa, interakcija i komunikacija, socijalna kompetencija, kreativnost, temperament; način i stil učenja te sposobnost za učenje" (Igrić i dr. 2015: 24). Iskustva učitelja potvrđuju da se tek upoznavanjem i uvažavanjem navedenih čimbenika može dobro poučavati. Igrić i dr. (2015: 8) također navode da “za razliku od integrativnog, inkluzivni pristup podrazumijeva spremnost okoline na promjene i prilagodbe prema potrebama svih članova društva.” “Članovi grupe međusobno surađuju i komuniciraju, pomažu jedni drugima i prihvaćaju činjenicu da neka djeca imaju drukčije potrebe nego većina i žele drukčije stvari, umjesto kompetencije prevladava suradnja" (Igrić i dr. 2015: 10). Prema UNESCO-vom dokumentu iz 1994. godine "Inkluzivne škole trebaju biti prilagođene svoj djeci bez obzira na njihovo fizičko, intelektualno, socijalno, emocionalno, jezično ili neko drugo stanje.