Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 116

Ana Malnar / Magda Henok do shvaćanja kako je i sam glumac sastavni dio cjeline, točnije objekt te cjeline. Glumac je protagonist onda kada to mora biti, manipulator objekta, dio pejzaža, ali i osoba. Čini se kako je teatar objekta manje usredotočen i opterećen oponašanjem ljudskih radnji i njihovih međusobnih odnosa. U kazalištu objekta i kostim mijenja svoju ulogu. Dok je u govornome teatru tek rekvizit, u teatru objekta sastavni je dio figure te postaje objekt kazališne igre. Posebna je vrsta već spomenutoga vizualnog kazališta teatar figura. Peter Weitzner (2011: 69) ističe kako u radovima moderne vidi pohranjen golem fundus maske i figura, ponajprije u kubističkom pravcu zahvaljujući Picassu. Pitanje maske i lutke pitanje je ljudske biti uopće. Lutka je početak (dječja igra). U kazalištu objekta/figure ona je instrument kojim otkrivamo vlastitu arhaičnost i autentičnost, dok je maska dio našeg nesvjesnoga života. ”Teatar figura jest materijalan teatar… on je predmetno apstrahirajući izveden oblik prikazivačke umjetnosti… služi se istim sredstvima kao i likovna umjetnost… u svrhu scenskoga prikazivanja” (Knoedgen 2013: 77). Knoedgen (2013: 60) govori o teatru materijala kao najmlađem obliku teatra figura, koji za svoja uprizorenja uvelike koristi neoblikovane materijale (tkanine, pijesak, plastične folije, papir, lim, glinu, štapove...). Težnja je uprizoriti sam životni potencijal neoblikovane tvari koja se nalazi u nekoj vrsti oblikovnoga pra-stanja kako bi do izraza došla stalna promjena uloga uz radnju djelatnih subjekata. U teatru materijala tvorački proces oblikovanja postaje scenskom radnjom, mijenjajući obličja materijala. Scena se razvija, oblikovanje i predstavljanje uloge stapa se u jedno, a preobrazba lika sastavni je dio prizora. ”Ova zasigurno beskonačna otvorenost promjenjivih značenja može lako upasti u nepovezan slijed slika koji napušta situacijski kontekst, a time i probleme koji pogađaju čovjeka. Takve konkretno-apstraktne kompozicije onda su opet prije prispodobive performansu ili čak glazbi nego li scenskoj interakciji” (Knoedgen 2013: 61). U Hrvatskoj je svoj put i način promišljanja i djelovanja u tzv. drugome kazalištu pronašla umjetnica Kruna Tarle. Zajedno sa svojim ansamblom