Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 115

-108 Teatar objekta i simbolička dječja igra Teorijski pristup teatru objekta i srodnim formama Teatar objekta svoje motive i sadržaje pronalazi u literarnome predlošku, interpretaciji postojećega ili vlastitoga teksta, u promatranju, snovima, igranim improvizacijama s objektom, u glazbi i plesu. Estetika teatra objekta nastoji se osloboditi literarno-linearnoga kontinuiteta pripovijedanja i psihološko- naturalističkoga teatra. Također, teži ostvarenju spoja različitih umjetničkih grana u jedno scensko djelo. Nasuprot dotadašnjoj prevlasti teksta, teatar objekta nastoji razviti prevlast slike, objekta i pokreta. Ovaj teatarski pravac ne prihvaća statičnu i dekorativnu scenografiju, već objekt uvodi kao subjekt u izričaju dramatskih sadržaja, dok u kazališnom radu koristi slike nesvjesnoga. Slikari poput Kandinskoga i Maljeviča svojim su avangardnim formama uvelike utjecali na reformu kazališne pozornice te samim time ukazali na velik doprinos u proširenju pojma kazališne umjetnosti. Ono što je simbol u pripovjednome kazalištu u teatru objekta postaje slikovni znak. Možemo reći da je simbol jednoznačan u svome literarnom iskazu, njega se dešifrira i objašnjava. Samim time on sužava maštu i usmjerava je u nekom zadanom pravcu. Slikovni je znak u potpunosti višeznačan; otvara asocijativnu moć, povezuje se sa shvaćanjima i idejama te zapravo postaje okidač za vlastite, unutarnje slike pa je stoga teatar objekta kazalište znakova (Weitzner 2011: 51). Slično filmskom kadriranju gdje montažer posebnom filmskom tehnikom djeluje na bržu izmjenu slika i time kod gledatelja stvara efekt prolaznosti vremena, efekt jedne cjeline, tako se i teatar objekta koristi montažom slika. Dramatizacija radnje je dramatizacija slika što znači da kazalište objekta polazi od shvaćanja kako se svaka radnja otvara u slike. Gruić (2012: 171) navodi kako je govor slika višeznačan i izbjegava jednoznačne doslovne simbole te se time gledatelju ne objašnjava, već ga se poziva na vlastito i jedinstveno tumačenje. ”Ritmizirane slike-vizije kao i montirani djelići, teatru objekta daju oblik i sadržaj. Kazališno pripovijedanje kao drama u slikama srž je teatra objekta” (Weitzner 2011: 34). Weitzner (2011: 28) nadalje ističe da u ovome tipu kazališnoga izričaja dolazimo