Zbornik radova Zbornik Radova_small - Page 114

Ana Malnar / Magda Henok Uvod Teatar objekta, donedavno nepoznati kazališni pravac, tek se od polovine 20. stoljeća pojavljuje i afirmira i to uglavnom na alternativnim kazališnim festivalima i u okviru lutkarskih formi. Spomenuti pravac nalazi se u prostoru između kazališta i likovne umjetnosti, tako da je svojim elementima i oblicima zanimljiv, kako osebujnim pojedincima iz svijeta kazališta, tako i likovnim umjetnicima, ponajviše slikarima i kiparima. Takozvano drugo kazalište (Das Andere "eater) na scenu europskoga kulturnog kruga donijeli su antinaturalistički redatelji: Peter Brook, Jerzy Grotowski, Antonin Artaud, Edward Gordon Craig, Tadeusz Kantor, Oskar Schlemmer, Pina Bausch, filozof i pisac Stefan Brecht te mnogi drugi. Iako su mnogi od njih nadahnuće pronalazili u japanskome, indijskome i balijskome kazalištu pa čak i u komediji dell'arte „kojoj se korijeni gube u klasičnoj starini, razvila se u svojim beskrajnim oblicima kao kazalište visoko stiliziranih umjetnih figura“ (Weitzner 2011: 74). U naše nas doba okružuju fenomeni pod nazivima: Figurentheater, visualtheatre, image-theatre, kazalište figura/oblika/materijala, teatar objekta, mixedmedia, miješane forme, fluidni žanrovi, dosanjane predstave, koreodrama i scenska poema. Toliko bliski, a toliko daleki da čak ni naš standardni jezik još nije pronašao adekvatne riječi kojima bi se pojedini nazivi preveli. Možemo reći da teorija i dalje kaska za praksom, traži se stroga kategorizacija i raščlamba termina, no drugo kazalište svejedno cijelo ovo vrijeme živi, onako fluidno i poetično kakvo u svojoj biti i jest. Upravo je Peter Michael Weitzner, slikar, profesor umjetnosti, kazališni pedagog i redatelj bio jedan od prvih koji teatar objekta i teatar figura (uz teatar performansa) navodi kao sastavnice vizualnoga kazališta. U njegovoj se raščlambi termini lutka, maska i figura pojavljuju kao sastavnice teatra objekta.