Zbornik radova Muzeja Hercegovine Nov. 2014 | Page 96

u predmetima svakodnevne upotrebe, zvoni poezijom - samo taj zvon treba
čuti. U ovom svijetu, pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa
obućom. Unutra je stalna sutonska tišina, govor je ispod glasa, zidovi bez šara
i slika, samo na ponekom visi, levha. To je neki, uokviren, kaligrafski ispis iz
Kur’ana. Sećija, šiljteta, ćilimi, mangala, na zidu pustećija (ovčije runo na kojem
se klanja) – odaje su bez mnogo namještaja, kao kraljevske dvorane, kao da se
hoće prostor i u njemu ljudski lik, a stvar samo kao njegova pozadina…
Stigao je Humo da zaokruži svoje djelo, da ponovo, ono pisano ekavicom,
bolno priznajući svoju jezičku zabludu, vrati svome hercegovačkom govoru i
objavi sada ijekavicom.
I da se vratimo naslovu Huminog autobiografskog zapisa – i njegovo
djelo i njegov život ispisani su, uslovno rečeno, na ljetovanju, odnosno za
vrijeme isprtljavanja na čardak u Petljuši, u vinogradima Cima. Svako drugo
vrijeme bilo je čekanje tog vremena – čekanje ljeta. To ljeto živi i sada u meni.
To je uspomena koja se prepliće kroz moj život kao živahna šara kroz tkaninu,
govore već prve Humine rečenice Iščezlih dana pod naslovom Šemsa. To je
priča o iščezlom vremenu koje je ipak ostalo kao neizbrisiv spomenik Mostaru,
Cimu, spomenik jednom svijetu iz čijeg su bogatstva mnogi naraštaji crpili
svoje duhovne uzlete. Zaleđen na stranicama Humina djela, ovaj jedinstveni
svijet uvijek će mamiti nove začuđene čitače da ga otkrivaju u svome vremenu,
kao Humin svjetski čovjek Alaga Krilić, koji je u stanju da iz svog sopstvenog
vinograda vidi cijeli svoj svijet.

94