Zbornik radova Muzeja Hercegovine Nov. 2014 | Page 78

Marko Nikezić je izrazio bojazan da SIV od 15 članova, kako je predložila Savka Dapčević Kučar, ne bi mogao odgovoriti zadatku, jer bi članovi bili opterećeni u obavljanju poslova. Podržao je Mikulićev stav o brojnijem SIV-u, te naglasio kako je sam Tito predložio da se produži mandat Nikoli Ljubičiću, što je za Srbiju prihvatljivo, „ali to je predsednika Republike predlog i mislim da se razume da nije nekakav poseban zahtev Republike Srbije da sekretar za odbranu kome je istekao mandat bude ponovo čovek iz te republike.“ Smatrao je da jednu od funkcija (predsjednik Skupštine ili SIV-a) treba preuzeti kandidat iz republike koja dotad nije imala tu dužnost, jer je to dio afirmacije ravnopravnosti ali i odgovornosti republika u jugoslavenskoj federaciji. France Popit je kazao kako Slovenija ne želi dalje preuzimati odgovornost kakvu podrazumijeva zauzimanje pozicije predsjednika SIV-a i to su Slovenci već ranije iznijeli na sastanku na Brionima, ali je smatrao da neko iz Srbije ili Hrvatske treba preuzeti tu dužnost. Kazao je da je Vlahović ranije sugerirao da se razgovara o kandidaturi „druga Plavog“ (tj. Mijalka Todorovića) i Slovenija podupire tu kandidaturu. Veli Deva se u ime Kosova založio za sastav SIV-a od 22 člana, a u pogledu konkretnih imena bio je suzdržan, ali je navodio da se krug mogućih, kvalitetnih, sposobnih i ugednih kadrova i za mjesto predsjednika Skupštine i predsjednika SIV-a ograničava na Edvarda Kardelja, Krstu Crvenkovskog, Kiru Gligorova, Branka Mikulića i Mijalka Todorovića Plavog. Mirko Čanadanović je podržao Mikulićev prijedlog o 22 člana SIV-a i kriterije o kojima je on govorio, a Mitja Ribičič je smatrao da je nužno izabrati novi SIV, ali bi bilo pogrešno tvrditi kako dotadašnji SIV nije ništa radio. Predložio je da se kao mandatar imenuje Branko Mikulić. Zatim je govorio Tito, koji je podržao Ribičičevu ocjenu da nije SIV kriv za sve, nego „uopšte odnosi kakvi su vladali između republika i federacije.“ Zatim se žalio kako niko ne daje novi prijedlog, pa veli da je on lično predlagao Ribičiču da nastavi svoj mandat, ali je ovaj to odbio. Tito se žalio kako jedni ne daju svoje kandidate, drugi vele da nemaju kandidata, a kritikuju postojeće stanje i slično. „Makedonija kaže, treba mala republika, a mandatara ne da. (...) Bosanci kažu da nemaju. Ja se slažem da bi drug Mikulić bio dobar, ali se ne slažem da ide iz Bosne, zbog situacije koja je stvorena sada, prilično dobra, meni se čini jedna od najboljih u Jugoslaviji i treba da ostane još tamo. To je moje mišljenje.“ Tito je ipak naglasio da bi bilo dobro da neko iz Srbije bude predsjednik Skupštine („pošto je Milentije iznenada umro“).12 Veljko Vlahović je ostao pri stavu da bi bilo dobro da neko iz Crne Gore, Makedonije ili Bosne i Hercegovine zauzme jednu od te dvije funkcije, ali 12 Milentije Popović je umro 8. maja 1971. godine. O tome vidjeti: L. Perović, Zatvaranje kruga, 259; Draža Marković, Život i politika 1967-1978, Beograd 1987, knjiga prva, 280-281. 76