Tehničar 2016.
25
tekli otrovi koje bi isprala ljetna kiša na našim
je svemu davalo smisao. Venama su tekli
mjestima. Divili smo se munjama kojih smo se plašili. Smijali se bolu koji živjesmo.
Budućnost nismo predviđali, stvarali smo je sami. Život je bio igra. Dani su
prolazili, besane noći su se redale, rekordi postavljali... Sve je više bilo onoga što
preboljeti nećemo. Duše mamurne od sreće i mladosti, i dalje žedne nade slijepo su
ispijale otrove ljubavi. Nas je izbrisala kiša. Padala je noć. Vrijeme se zaustavilo.
Mičem usnama
nama bez glasa dok dolazi ona...
Jesen
koja me najviše mazila. Poput majke me prihvaćala u svoj zagrljaj.
Šaptala mi je riječi rimujući ih s rominjanjem hladne kiše. Crtala je umorne
osmijehe, pospane oči te sive misli prošarane tužnim tonovima. Na moja ramena
tiho je spuštala svoje kose zelenih, crvenih, žutih i smeđih listova. Hranila je moju
dušu šuštanjem pod mojim nogama i vihorima koji su se vrtili oko mene. Jesen je
otvarala nove ratove pobijeđene
ijeđene osmjesima.
osm
Jesen je pokazala kako tuge postoje
kako bi prizvale smijeh. Jesen je bila novi početak.
Rafaela Lušić, 3. F
Trenuci u kojima nadlijećem sebe
Kada bi netko od mene tražio da opišem život u
jednoj riječi ta riječ bila bi – čekanje. Cijeli život nešto
čekamo. Čekamo rođendan, vikend, ljeto… čekamo
pogled,
priznanje,
ljubav,
sudbinu…
čekamo
novu
godinu, istinu, poruku. A od svih čekanja, jedino što
sigurno znamo jest da ćemo dočekati kraj, a njega
najmanje želimo dočekati.
Zašto čekati? Svaki trenutak trebamo doživljavati i