Test Drive | Page 25

Tehničar 2016. 25 tekli otrovi koje bi isprala ljetna kiša na našim je svemu davalo smisao. Venama su tekli mjestima. Divili smo se munjama kojih smo se plašili. Smijali se bolu koji živjesmo. Budućnost nismo predviđali, stvarali smo je sami. Život je bio igra. Dani su prolazili, besane noći su se redale, rekordi postavljali... Sve je više bilo onoga što preboljeti nećemo. Duše mamurne od sreće i mladosti, i dalje žedne nade slijepo su ispijale otrove ljubavi. Nas je izbrisala kiša. Padala je noć. Vrijeme se zaustavilo. Mičem usnama nama bez glasa dok dolazi ona... Jesen koja me najviše mazila. Poput majke me prihvaćala u svoj zagrljaj. Šaptala mi je riječi rimujući ih s rominjanjem hladne kiše. Crtala je umorne osmijehe, pospane oči te sive misli prošarane tužnim tonovima. Na moja ramena tiho je spuštala svoje kose zelenih, crvenih, žutih i smeđih listova. Hranila je moju dušu šuštanjem pod mojim nogama i vihorima koji su se vrtili oko mene. Jesen je otvarala nove ratove pobijeđene ijeđene osmjesima. osm Jesen je pokazala kako tuge postoje kako bi prizvale smijeh. Jesen je bila novi početak. Rafaela Lušić, 3. F Trenuci u kojima nadlijećem sebe Kada bi netko od mene tražio da opišem život u jednoj riječi ta riječ bila bi – čekanje. Cijeli život nešto čekamo. Čekamo rođendan, vikend, ljeto… čekamo pogled, priznanje, ljubav, sudbinu… čekamo novu godinu, istinu, poruku. A od svih čekanja, jedino što sigurno znamo jest da ćemo dočekati kraj, a njega najmanje želimo dočekati. Zašto čekati? Svaki trenutak trebamo doživljavati i