Santiceve veceri poezije - Page 68

i shvatanja života, svedenih na same bitnosti kolektivne i lične egzistencije, a pohranjenih u narodnoj lirskoj i epskoj pjesmi. U tom smislu kod njega se i domovina vazda doživljava kao vlastiti dom, a narod kao patrijarhalna obiteljska zajednica u kojoj se čitav život zasniva na besprizivnom poštovanju temeljnih etičkih principa slobode, pravde i čestitosti koegzistencije. „Njegovo srce zatreperi ljubavlju za narod ne kada peva Dušanove vojske koje polaze na Carigrad, no kada vidi nevoljne težake da za hlebom idu u tuđinu” – zapisao je Jovan Skerlić 1911. godine. Ista ova prisnost i prozračnost emocijom natopljenog razgovora sa „srodnim dušama što trpe i vole” prisutna je i u njegovoj intimnoj lirici. Ona je bolno-ispovijedna, evokativno-elegična slika nekadašnje topline i ljepote svijeta zatvorenog u punoći prvotnih i univerzalnih vrijednosti i porodičnog i ljubavnog kosmosa, a surovo razorenih tragizmom neumitne prolaznosti života. Narodna lirska pjesma – sevdalinka, i kao neposredno, zavičajnomostarsko iskustvo, i kao živa inspirativna tradicija u samoj su osnovi njegova ljubavnog i intimno-porodičnog svijeta i mita. Plemenito otvorena prema duhovnoj tradiciji Drugih, njegova je poezija prevazilazila uska korita nacionalnih isključivosti, pa nije nimalo slučajno da je Hamza Humo anegdotalno zapisao da je Šantić najveći – muslimanski pjesnik. A još 1912. godine Tin Ujević je o Aleksi Šantiću pisao ovako: „Mi Hrvati, da dođemo do jedinstvene kulture srpske ili hrvatske, treba da čitamo ovog pjesnika što će tada postati pravo i potpuno ono što jest već danas: da je Šantić hrvatski pjesnik.” Poput Ćatića i Kranjčevića, Ćorovića i Hume, Šantić je i u pjesmi i u životu znao prepoznati plemenitost i ljepotu Drugog, pa su ga upravo zato i ti Drugi primali kao rod i svojat, bez kojeg ni pjesma ni život ne bi imali pravi, ljudski smisao. Enes Duraković 1. jula 1989. godine 67