Pjesma i vrijeme Alekse Šantića3
U svojim najboljim pjesmama, upravo onim koje su nadmašile trenutačnost
ljudskog života, Aleksa Šantić je bio pjesnik trenutka u najljepšem smislu tog
određenja, pjesnik neponovljivog misterija životne senzacije u svoj ljepoti njena
slikovno-čulnog očitovanja. Bilo u radosnom ushićenju ili bolnom saznanju o
njenoj prolaznosti, on je tu životnu trenutačnost i njenu uzbudljivu ustreptalost
pjevao (srećom) bez potrebe za spoznajno-filozofskom univerzalizacijom
i suhim intelektualnim uopćavanjem: metafizičko-simbolistički odmjenak
toj slikovno-čulnoj ljepoti trenutka niti je ovdje bio potreban, niti se mogao
pojaviti, jer su pjesma i život bili u onoj danas već sasvim zaboravljenoj i
izgubljenoj ravnoteži prepoznavanja. U njegovoj je poeziji, naime, riječ još
uvijek nosila sami sok smisla i punoću bića, upravo onu naivno-jednostavnu
ljepotu prvotnog imenovanja i samoprepoznavanja jezika i svijeta, riječi i slike.
Može njegova pjesma i motivsko-doživljajnom svedenošću svoga svijeta i ovom
konkretnošću poetskog izraza djelovati sasvim starinski (što ona konačno i
jeste), ali je jedino takvim zasnovom svoga govora ona mogla u sebi sačuvati
čitav jedan svijet što se u neurotičnom ritmu usložnjavanja i psihe i historije
modernog čovjeka, upravo u njegovo vrijeme i definitivno rušio i osipao. A
što se taj svijet više gubio, to je – elegijski evokativno – njegova pjesma u
opseg svoga stiha sve više primala to izgubljeno bogatstvo, sokove i plodove u
sjećanje pohranjenog obilja i prohujale ljepote života. Zato su njegove elegije,
ili prekrasna balada Pretprazničko veče onako zagrcnute materijom života,
što se tako sudbinski neminovno kruni, pa se pjesma javlja kao jedini čvrst i
pouzdan oblik koji čuva tu prohujalu ljepotu da se i definitivno ne raspe u ništa.
U tom smislu Aleksa Šantić je i doslovno i simbolički bio pjesnik s kraja jednog
i s početka drugog vijeka, svijeta i vremena, pa su i njegove ponajbolje pjesme
sabirale i sažimale iskustva tradicionalnog, arhetipski uobličenog iskustva
života našeg patrijarhalnog građanstva, s kultom doma i zavičajnog obzora,
jednako u intimnoj koliko i u socijalno-patriotskoj poeziji. Semantičko-čulnu
punoću jezika duguje Šantić upravo ovoj doživljajnosti patrijarhalnih nazora
3
Ovo je, koliko je poznato, jedina sačuvana besjeda sa Šantićevih večeri poezije. Pronašli smo je u
zaostavštini pjesnika Alije Kebe.
66