Santiceve veceri poezije - Page 67

Pjesma i vrijeme Alekse Šantića3 U svojim najboljim pjesmama, upravo onim koje su nadmašile trenutačnost ljudskog života, Aleksa Šantić je bio pjesnik trenutka u najljepšem smislu tog određenja, pjesnik neponovljivog misterija životne senzacije u svoj ljepoti njena slikovno-čulnog očitovanja. Bilo u radosnom ushićenju ili bolnom saznanju o njenoj prolaznosti, on je tu životnu trenutačnost i njenu uzbudljivu ustreptalost pjevao (srećom) bez potrebe za spoznajno-filozofskom univerzalizacijom i suhim intelektualnim uopćavanjem: metafizičko-simbolistički odmjenak toj slikovno-čulnoj ljepoti trenutka niti je ovdje bio potreban, niti se mogao pojaviti, jer su pjesma i život bili u onoj danas već sasvim zaboravljenoj i izgubljenoj ravnoteži prepoznavanja. U njegovoj je poeziji, naime, riječ još uvijek nosila sami sok smisla i punoću bića, upravo onu naivno-jednostavnu ljepotu prvotnog imenovanja i samoprepoznavanja jezika i svijeta, riječi i slike. Može njegova pjesma i motivsko-doživljajnom svedenošću svoga svijeta i ovom konkretnošću poetskog izraza djelovati sasvim starinski (što ona konačno i jeste), ali je jedino takvim zasnovom svoga govora ona mogla u sebi sačuvati čitav jedan svijet što se u neurotičnom ritmu usložnjavanja i psihe i historije modernog čovjeka, upravo u njegovo vrijeme i definitivno rušio i osipao. A što se taj svijet više gubio, to je – elegijski evokativno – njegova pjesma u opseg svoga stiha sve više primala to izgubljeno bogatstvo, sokove i plodove u sjećanje pohranjenog obilja i prohujale ljepote života. Zato su njegove elegije, ili prekrasna balada Pretprazničko veče onako zagrcnute materijom života, što se tako sudbinski neminovno kruni, pa se pjesma javlja kao jedini čvrst i pouzdan oblik koji čuva tu prohujalu ljepotu da se i definitivno ne raspe u ništa. U tom smislu Aleksa Šantić je i doslovno i simbolički bio pjesnik s kraja jednog i s početka drugog vijeka, svijeta i vremena, pa su i njegove ponajbolje pjesme sabirale i sažimale iskustva tradicionalnog, arhetipski uobličenog iskustva života našeg patrijarhalnog građanstva, s kultom doma i zavičajnog obzora, jednako u intimnoj koliko i u socijalno-patriotskoj poeziji. Semantičko-čulnu punoću jezika duguje Šantić upravo ovoj doživljajnosti patrijarhalnih nazora 3 Ovo je, koliko je poznato, jedina sačuvana besjeda sa Šantićevih večeri poezije. Pronašli smo je u zaostavštini pjesnika Alije Kebe. 66