\áÄtÅá~t xáàxà|~t
Esteti~ka snaga svete geometrije
c
Bagdad i d`amija al-Malavija
otpunost ~iste, simetri~ne,
smirene svete geometrije, predstavlja stoji naspram ljudskog nemira i nepotpunosti. Islamska
umjetnost, kao autenti~an odjek
ljudske te`nje za upotpunjenjem, dosezanjem stanja, prije
svega duhovne i du{evne, uravnote`enosti, poslu`ila se simboli~kim izra`ajem, pritom oslanjaju}i se na svoje neposredno
`ivotno okru`enje, prirodu, kao
nepatvoreno Bo`ije stvaranje, usmjeravaju}i svoje perceptivne
sposobnosti prema uro|enom geometrijskom sistemu, odnosno
odjeku kozmi~ke stvarnosti. Geometrijskim izra`ajem muslimanski umjetnik nastoji proni-
knuti primordijalni poredak
stvari, kako bi njihovu uro|enu
ljepotu, kristalizirao vlastitim
uratkom – umjetni~kim djelom,
istovremeno
manifestiraju}i
vlastitu sposobnost ’~itanja’, opa`anja i tuma~enja prirodnih simbola, i te`nju za spoznajom bitka
svari, u stvari vlastitog bitka. Indentificiranjem geometrijskih
formi, ~ovjek pokazuje svoj nutarnji sna`ni osje}aj za sredi{te,
~ime izra`ava svoju vezu sa kozmi~kim zakonom, {to se najo~evidnije manifestira konceptom
koncentri~nih kru`nih planova.
Ti koncepti nisu islamski izum,
mogu}e ih je prona}i u gotovo
Bagdad — Mustansirijja medresa
svakom vjerskom i religijskom
sistemu, sa~uvane makar kao urbanisti~ke projekte gradova i arhitektonskih spomenika drevnim civilizacijama, {to s druge
strane, svjedo~i transcendentalno jedinstvo ishodi{ta vjere kao
pojma i pojave. Bo`ansko je
predstavljeno cjelokupnim krugom nebesa, dok je kreacija grada mikrokozmi~ka manifestacija
makrokozmi~kog koncepta. Sna`an simbolizam kozmografskog
koncepta otjelovljen je u mandali, kru`noj mandali kao prototipu grada.
Bagdad,1 nova metropola islamskog svijeta, kru`ni grad uz rijeku Tigris, tipi~an je primjer odabira mjesta za utemeljenje grada
u geomorfni prostor, koji bi trebalo da predstavlja primordijalni
koncept mjesta, idealnog okru`enja, u kojem teku rijeke, kao nenapadni ali ipak o~evidni eho
Raj K