tuciju, i gospo|i Fedini objasnio svoju `elju. Rekla mi je da sve to stavim na papir«, prisje}a se Refik.
Ne pro|e dugo od tada, a nekoliko metara dalje od mjesta gdje
je, kako svjedo~i i veliki zaljubljenik u Sarajevo {ejh Sejfudin
Kemura, bilo podignuto prije
oko ~etiri stotine godina, turbe je
opet sagra|eno. Na njemu je postavljen naziv: Ko{trino-Kosino
turbe. «Vjerujte mi, sve dok nisu
do{li ovi iz Fonda, nikad nisam ~uo
za tog Ko{tru, svi su uvijek spominjali Kosu», govori Refik, ~iji su
preci, i sa o~eve i sa maj~ine strane, odrasli u tom dijelu Sarajeva.
«Mejru{a Ahmedagi}, sestra moga
dede je dugo godina brinula o turbetu, pa, eto, i ovo {to sam u~inio samo je prirodan slijed», kazuje Refik, koji je, naravno, kao i svi
drugi, davno ~uo za pri~u, kojoj
niko ne zna porijeklo, niti bi se
smio zakleti u njenu istinitost.
Nekakav mladi iz tog dijela grada na|e se u Bog zna kojem ratu,
i u Bog zna kakvoj uniformi. Za
koga Bo{njaci sve nisu ratovali,
kakve zastave nosili, za ~ije ideale krv lili?! Uglavnom, on je oti{ao daleko, daleko od ku}e, bio
zarobljen, i, patio za svojima, za
zemljom. Efendija Seid Strik ka`e kako neki tvrde da je to bilo u
Rusiji, a Allah najbolje zna.
Gdje god bio, slu`io je kod nekog
bogatog ~ovjeka, koji je imao
k}er, ljepoticu. I, zavolje se dvoje
mladih. U osami, on je njoj pri~ao o Sarajevu, ona je sanjala Sarajevo, i, gledaju}i ga kako kri{om od drugih klanja pet puta na
dan, zadrhtalo bi joj srce. Obja{njavao joj je zna~enje svakog pokreta, podu~avao je molitvama...
Rije~i su se uvla~ile u nju, ispunjavale je, postajale joj jedino va-
`ne... Va`nije i od nje same. Ali,
kako re}i ocu? Majci? Svijetu?
Prolazili su dani, mjeseci, pa i
godine, djevojka je odbijala prosce, i vehnula. Mladi} je sve ~e{}e
padao na sed`du.
Osjetiv{i da joj se bli`i kraj, djevojka mu je zapovjedila da je pa`ljivo saslu{a: obi~aj je u toj zemlji
da se sa pokojnicom u kov~eg stavi sav njen nakit, pa, ona njega
moli, neka se on privu~e grobu, i
uzme blago. «Sarajevu ono pripada, a ne crnoj zemljici», kazala je
djevojka. A i roditeljima je saop}ila posljednju svoju `elju: mladi}a, koji im je vjerno slu`io, neka odmah oslobode. Nikome to
nije bilo ~udno. Djevojka je uvijek imala mehko srce, pa, kad je
umrla, o`alo{}eni otac je slugi rekao da ide, kud mu je volja.
Mladi}, skrhan bolom, ~im je
pao mrak, privukao se groblju, i,
po~eo kopati. Bljesnulo je zlato,
ali, u sanduku, zaprepa{tene o~i
su vidjele – njegovog hod`u, iz
mekteba. Brzo je ponovo nabacao zemlju, i krenuo na put.
U Sarajevu, nakon {to je radost
njegovih bli`njih i njegova malo
utihla, po~eo se raspitivati: kako
je onaj, je li `iv onaj... Ne, nije `iv
tvoj hod`a. Gdje je ukopan? »Eno,
tamo, u greblju, pored puta», majka
je pokazala rukom, i mladi} je oti{ao na mezar, prou~iti ne{to. Ali, u
njemu se nije mogla smiriti sumnja. Nije je ni sa kim mogao podijeliti, a i kako bi. I, nije izdr`ao.
Jedne no}i se privukao mezaru,
pa, kao i u dalekoj zemlji po~eo
otkopavati grob. Na kraju je, ugledao: nju, svoju ljubav. Sutradan je
obznanio: podi}i }e joj turbe.
Prema nekim tuma~enjima, zato
{to je bilo neprili~no uop}e pominjati djevoj~ino, hri{}ansko ime,
turbe je zvani~no nazvano Ko{trino. Ali, za narod, to je bilo samo
Kosino turbe. Opet, historijski
izvori spominju nekog ef. Huseina Ko{tru, za koga je do danas
jedino izvjesno to da se o njemu
ne zna ni ko je, ni {ta je bio. Da li
je to mladi} iz pri~e? Ili hod`a?
Ili je to Kosa? Ili je, mo`da, mladi}u bilo prezime Koso? Ef. Strik
Jesen, 1426./2005.
45