Kapljice 2019. najstariji školski list u SD županiji - 36. izdanje Kapljice 2019.

Luka Ritz I ja imam mišljenje Priča nad kojom smo se zgražali prije 10 godina Luka je u 18. godini života umro je od posljedica brutalnog fizičkog napada potaknutog čistom dosadom skupine pro- blematičnih mladića. Ove godine obilježava se deset godi- na od tragične smrti ovog mladog čovjeka. Dosta je načina da zavrijedite svoju stranicu na Wikipediji: ističući se na području znano- sti, politike, sporta, društve- nog angažmana, religije, svih vrsta umjetnosti, slikarstva, književnosti, glazbe, glume, kiparstva, fotografije… no je- dan mladi Zagrepčanin dos- pio je tamo na sasvim druga- čiji način. Naime, u 18. godini života umro je od posljedica brutalnog fizičkog napada potaknutog čistom dosadom skupine problematičnih mla- dića. Društvo zaraženo smrtono- snom bolešću – agresijom izazvanom opasnim virusom netolerancije koji neprestano, kao i onaj gripe, mutira i to u sve snažniju mržnju i nesno- šljivost, ugasilo je vrućeg ljeta 2008. još jedan život, pokopa- lo nadu, sahranilo potencijale i ispod imena Luke Ritza ispi- salo: „Tragično preminuli za- grebački maturant.“ Lukina noćna mora zapo- čela je 1. lipnja 2008. oko 1 sat poslije ponoći kada je na autobusnoj stanici kod Bun- deka u Zagrebu njemu i nje- govim prijateljima pristupila grupica mladića. Pokušali su ih užicati novac i cigarete, a nakon što im to nije uspjelo, 16-godišnjak iz skupine tjele- sno je napao Luku i bacio ga na cestu. Njemu su se pridru- žili i ostali, dva 17-godišnjaka i još jedan 16-godišnjak. Njih su trojica ostali „da pomognu“ prijatelju u premlaćivanju te, dok su Luka i njegovi prija- telji pokušali pobjeći, zadali još nekoliko udaraca rušeći ih na pod. Jedan od napadača izjavio je da se nije radilo o klasičnom „cipelarenju“, već o brzim, usputnim udarcima jer su se morali kukavički dati u bijeg. Njegov iskaz potvr- đuje i medicinska dokumen- tacija: kada je Luka primljen na Rebro, dijagnosticiran mu je potres mozga i krvarenje u moždanim ovojnicama, no 7. lipnja, 6 dana nakon napada, pod pretpostavkom da je šte- ta sanirana, on se vraća kući. Dana 12. lipnja Luka podlije- že ozljedama koje su izazvale unutarnje krvarenje u mozgu i jedan mladi život gasi se na podu kupaonice. Počinitelji su uhvaćeni u istrazi vođenoj od 21. listopada 2008. do 10. srpnja 2009., u kojoj se, usput rečeno, policija nije baš pretr- gla od rada, a Lukini prijatelji odradili su velik dio posla i angažmana oko pronalaska ubojica. Pred kraj ljeta, 5. ruj- na 2009. započelo je suđenje. Odluka suda Prvi zadatak kaznenog suda bio je razlučiti i rangirati zlo- čin: nanošenje teških ozljeda sa smrtnom posljedicom ili pak „samo“ nanošenje teških ozljeda? Ni traga razmišljanju koje bi dovelo do zaključka da je bacanje osobe na cestu uz višestruke udarce pokaza- telj pokušaja ubojstva, a na kraju krajeva ni to što je Luka zapravo mrtav, ne uvjerava u potpunosti. Točno 877 dana od napada završeno je suđe- nje. Prvooptuženi kojeg se te- retilo za nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih ozljeda zbog prije počinjenog kaznenog djela već je služio kaznu u Odgojnom zavodu u Turpolju te je, po mišljenju sudskog vijeća, pravda zado- voljena. Drugooptuženi kojeg se teretilo za nanošenje teških tjelesnih ozljeda sa smrtnom posljedicom, dobio je 18 mje- seci zatvorske kazne (kako to već ide, zbog dobrog vladanja naknadno smanjenih). Time je postao jedini napadač Luke Ritza koji je u očima hrvat- skog sudstva zaslužio provesti vrijeme iza rešetaka. Cijelih godinu dana. Za oduzetih 18 godina ostalim napadačima određen je odlazak u turopolj- ski Zavod ili neodređeni broj sati dobrotvornog rada. Kazna otprilike kao za prosječne pi- jane ispade Charlija Harpera iz „Dva i pol muškarca“. Psihologija zločin(c)a Sam pristup optuženih i odraz rasta samopouzdanja na temelju počinjenih (ne) djela, kao i višestruko ponav- ljanje istih, potvrđuju da su mjere određene kao kazna za ubojstvo daleko preblage. Naime, prije početka suđe- nja osumnjičeni su bez imalo poštovanja i grižnje savjesti zbivali šale, smješkali se pa čak i zaplesali na glazbu koju su puštali s mobitela. No ipak, nisu bili nepromišljeni te su se po dolasku u sudnicu skrili iza maske „stresa i straha od novinara“. Očito je upalilo. Za stručno mišljenje i pojašnje- nje ovakvih postupaka u koji- ma jedan laik vidi samo čisto zlo, priupitano je bilo i nekoli- ko poznatih psihologa i psihi- jatara. Složili su se u tome da oni koji počine ovakva nedjela i nakon toga odaju dojam da ih apsolutno nije briga, iteka- ko pate od kompleksa kako ih vidi javnost. Stanje njihova uma moglo bi se svesti na jed- nu rečenicu iskusnog psihija- tra: „(…) jer kad se za njih ne bi čulo, umirali bi iznutra.“ Ne bi nas trebalo iznenaditi to što je peti napadač Luke Ritza, sada 26-godišnji Kri- stijan Milović u srpnju 2017. uhićen zbog posjedovanja ogromne količine ecstasyja, a valjda nas onda ne bi trebalo ni iznenaditi to što građani nemaju povjerenja u sudstvo i policiju. Jedino što u ovoj priči pruža tračak nade je izjava oca 18-godišnjeg napadača: “Bri- ga me. Ako je kriv, nek’ odsluži 50 godina. Neka je stoput moj sin, briga me. Žao mi je Luke. Žao mi je tog dečka, samo to. Da nam se samo ispričati Luki- nim roditeljima.“ smrti voljenog sina stavlja soli na njih. Prošlo je već 10 godi- na, priča je gotova, ubojice su „odslužili“ svoje, Luka je dva metra pod zemljom, počiva sa sjećanjima većine ljudi izuzev onih najbliže obitelji i prijate- lja. Novine više ne pišu o okrut- nosti i vršnjačkom nasilju jer, eto, nemaju povod. Društvo čeka novog Luku Ritza da bi izvuklo ovu temu, a ipak šutke svjedoči pokušajima onih koji su kao Lukini ubojice željni pa- žnje, moći i reputacije „pravog face“ da to i steknu. Kao što su šutjeli dok su M. K., J. J., R. L. i S. Š. činili svoje prve korake u svijet zločina koji tada još nisu bili izrodili ničiju smrt pa nisu bili toliko alarmantni. Evo zašto ne upiremo prstom. Trebali bismo pokazati na sebe! Na samo društvo koje skriva i opravdava „sitni krimi- nal“ nesvjesno da može dove- sti do nečeg puno većeg. Svi su oni bili samo dobri dečki iz susjedstva koji pozdravljaju u dizalu. To što su povremeno znali pretući nekog, upadati u probleme sa zakonom i ukra- sti tuđi motor nije bitno, pa to sve moraš probati dok si mlad, zar ne? Inače ne odrasteš kako treba, ne ispadneš normalan ako ne zadobiješ blaži potres mozga i iskrivljenje vilice ili još bolje, ti nekom ne zadaš udarac pa dobije blaži potres mozga i iskrivljenje vilice. Pro- blem je u društvu, u „običnim“ ljudima naizgled bez velike moći jer će oni koji sada sma- traju da se barem jednom mo- raš potući do 18. godine, od- gajati buduće policajce, suce, socijalne i prosvjetne radnike koji će takav obrazac ponaša- nja i odgoj morati osuđivati, stvarati društvo kojem svi to- bože težimo, ozračje toleran- cije, mira i jednakosti. Nema smisla baš? Tko je zakazao, ne piše u no- vinama Ne piše. Nitko nije rekao: „Ro- ditelji su krivi.“, „Policija je kri- va.“, „Sudstvo je krivo“, „Liječ- nici su krivi.“. Nitko ne upire prstom. Svi se samo zgražaju, a još bitnije - nitko ne rješava problem. Lukini roditelji nisu željni prizora patnje na licima ubojica, puštaju da im vrijeme liječi rane i svaka godišnjica (A nema smisla ni očekivati promjenu dok više „posjetite- lja“ ima splitska „cipa“ na auto- busnom kolodvoru nego, na primjer, otvorenje Marulićevih dana… A ča ćeš govorit!) Kristina Ćuk 8.a (2017./2018.) KAPLJICE 2019. 39

Kapljice 2019. najstariji školski list u SD županiji - 36. izdanje Kapljice 2019. | Page 39