priliku pojednostavljena i ne posto
je, pošteno govoreći, samo četiri slu
čaja. Tako na primer u zemljama koje
imaju dužu istoriju porodičnih kom
panija nije neuobičajeno da se nasle
di vlasništvo, ali da naslednik ne bu
de rukovodilac nego da bude zapo
slen (ovo je kod nas još uvek toliko
daleko od realnosti da me ruka vukla
da umesto “da bude zaposlen” napi
šem “da bude samo zaposlen”).
Uspešan prenos na druge
generacije
(koji je priznajem manje praktičan a
više teoretski) da ne postanu vlasnici
a da budu rukovodioci. I četvrti (ma
lo manje teorijski i više praktičan od
xxx
prethodnog) da ne naslede ni vlasniš
tvo nad kompanijom (naslediće neš
to drugo), a ni ne rukovode kompa
nijom. Ova četiri slučaja su za ovu
Ako ste ikad otvorili više od jed
ne knjige na temu nasleđivanja u po
rodičnim kompanijama, mogli ste da
primetite da počinju sa kataklizmičko
fatalističkim podacima da prema po
slednjim istraživanjima otprilike 199%
kompanija propadne u drugoj gene
raciji, a da tačno 311,42% naslednika
u trećoj generaciji nema šta da jede,
pa otkopava grobove predaka i pro
daje kovčege a od kostiju pravi ogrli
ce. U najboljem slučaju. I zaista, ti sta
tistički podaci deluju neuomoljivo, a
da bih objasnio razlog pozivam iz se
ćanja stari vic o Muji i Hasi, kada Haso
pita Muju, prolazeći pored ovog ko
ji sedi zagledan u daljinu: “Šta je Mu
jo, sjediš i misliš?”, i dobije odgovor:
“Jok, samo sjedim”. Da bi se obezbe
dio „uspešan prenos na sledeću ge
neraciju” sasvim je svejedno da li se
di i misli ili samo sedi. Mora se dela
ti. Mora se odvojiti vreme, sesti, misli
ti i doneti odluke o tome kako izvršiti
tranziciju sa jedne generacije u poro
dičnoj kompaniji na sledeću generaci
ju. Ova tranzicija podrazumeva pripre
mu sve četiri zainteresovane strane.
Neophodno je pripremiti kompanije,
pripremiti osnivače, pripremiti nasled
nike i pripremiti porodice.