Hodao sam od obale Antarktike
do Južnog pola, rutom Hercules koja
je dugačka 1.163 km, a sve skupa je
trajalo 47 dana. U startu su mi sanjke
bile teške 137 kg, svaki dan su bile
kilogram i pol lakše kako sam trošio
hranu. Hodao sam po 10 do 12 sati
dnevno, ostalo vrijeme sam trošio
na redovne stvari oko kampiranja -
podizanje šatora, topljenje snijega da
dobijem vodu, hranjenje, punjenje
baterija preko solarnih ploča, pisanje
ekspedicijskog dnevnika, komunikaciju
s bazom i mojim timom... Malo po
malo, vrijeme je prolazilo, nije bilo
puno vremena za spavanje, nije bilo
puno vremena za odmor, ali bila je to
jedna lijepa rutina, i upravo je to bio
izazov svaki dan - tu rutinu izvesti što
učinkovitije i što brže, tako da budem
što efikasniji.
Što čovjeku prolazi kroz glavu?
O čemu ste razmišljali... je li bilo
kriza? Kako ste se nosili sa samoćom
i činjenicom da je oko vas samo
ogromno prostranstvo i divljina...?
Ta samoća je bila najveći izazov od
svega. Čovjeku je jako teško biti sam,
zato što je naš um naučen da stalno
prima raznorazne podražaje kroz na-
ša osjetila. Ja sam bio lišen svih tih
podražaja, u tom okolišu nije bilo ni
mirisa ni zvukova, ničega za što bi
se pogled uhvatio. Bio sam potpuno
sam, kao u praznom prostoru, sve što
je bilo moje se povećavalo. Zato sam
morao jako paziti kako da kontroliram
svoje misli i emocije, što sam učio
na mentalnom treningu, ali sam po-
djednako htio posvetiti to vrijeme ti-
šini, uživati u njoj.
Kao sam na svetu
To je, bez sumnje, teško putovanje.
Je li teže izdržati ga fizički, ili psi-
hički? Što vam je bila motivacija u
takvim situacijama?
Još sam u pripremama naučio da
je ekspedicija na Južni pol puno više
mentalni izazov nego fizički, koliko
god bilo teško i fizički prevaliti te
kilometre, u ekstremnim uvjetima,
vukući sanjke koje su bile u startu
teške 137 kg. Ipak i unatoč tome,
najveći izazov je onaj mentalni.
Negdje na polovici svoje ekspedicije
vjerojatno sam bio najizoliranija osoba
na planeti, okružen sa nekoliko stotina
kilometara leda - ne samo da nije bilo
čovjeka oko mene, nego nije bilo ni
jednog jedinog živog bića.
Ali mene je ta samoća privlačila.
Zašto je to veliki izazov? Zato što
čovjek ne može biti sam sa sobom,
zato što se boji što će zateći u toj
tišini, hoće li naći nešto na dnu tog
svog bića ili će ga prevladati užas
ukoliko dozna da nema ničega. Mene
je kopkalo to istraživanje vlastite
nutrine, još otkad sam prvi puta vi-
dio reportažu istraživača Naomija
Uemure, Japanca koji je 1978. postao
prvi čovjek koji je došao sam na Sje-
verni pol. Nešto je kliknulo u meni,
kad sam ga vidio zagledanog u taj
beskrajan bijeli horizont koji ga je
okruživao na sve strane. I ja sam se
htio okružiti tim uvjetima i hodati
danima prema tom horizontu.
U takvim trenucima, sve što se
događalo u meni bilo je pojačano.
Ja sam bio sve što tamo postoji, sve
što postoji bilo je u meni. Primijetio
xxx