toga bi mogla da se napravi značajnija
nagrada. Ili bi tu nagradu možda treba
lo da podelimo u klase poput marketi-
nga, inovacija, ljudskih resursa i finansija.
A mogli bismo i da organizujemo “Oskar
stručnosti” sa nagradama, na primer, za
najhumanijeg šefa, šefa godine itd.
Znam da mnogo sličnih stvari već po
stoji. Nekoliko listova i magazina je sti
dljivo započelo rad na nagradama ovog
tipa. No, ta imenovanja nisu dovoljno
priznata. Svakako ne toliko da bi mogla
da zamene milionske nadoknade koje
donose programi bonusa.
Uz dobar marketing jedno ovakvo
imenovanje bi moglo da preraste u ne
što što bi moglo da zameni milionske
bonuse koji služe samo da pokažu da je
neko neprikosnoven na tržištu.
Potrebno je, međutim, da se sve to
podigne na viši nivo.
Klice se, kao što sam rekao, mogu
pronaći u pojedinim udruženjima poslo
davaca i interesnim organizacijama. Ali
još nije dostignut nivo koji je neopho
dan da bi imenovanje moglo da obavlja
funkciju o kojoj je ovde reč.
Nobelova nagrada za ekonomiju je ne
što čemu bi bilo vredno stremiti, ali je
ona s druge strane nedostižna “običnim”
rukovodiocima preduzeća. Dakle, vero
vatno treba da ciljamo za nijansu niže…
Sigurno bismo mogli da osmislimo bo
lje kriterijume od pomenutih, no njih sam
naveo samo primera radi.
Niko ne tvrdi da je sve ovo lako. Ali ve
rovatno nam se isplati da razmišljamo u
tom pravcu. Sigurno s pravom verujemo
da bi direktore koji već poseduju deseti
ne miliona kruna više stimulisala pažnja
drugih, pre svega kolega, nego dodat
ni milioni na već pozamašnim bankov
nim računima.
Na naučnom polju je zanimljiva priča o
Džonu Kešu, dobitniku Nobelove nagra
de za ekonomiju 1994. godine, o kome
je snimljen film “Blistavi um“ režisera Ro
na Hauarda. Nakon što je poznati struč
njak postigao fantastične rezultate, kole
ge su mu poklonile po jedno svoje lično
nalivpero. Scena u kojoj mu jedan po je
dan kolega dodeljuju nalivpero ostavila
je na mene snažan utisak. Dobiti ovakvo
priznanje od ostalih priznatih naučnika
mora da je bio sjajan osećaj. Ni u ovom
slučaju ne mogu da zamislim neku dru
gu nagradu koja bi mogla da se poredi s
tim doživljajem!
Nas naravno stimulišu različite stva
ri. Neki bi rekli da je pažnja kolega ba
nalna stvar. Ipak je važna samo ekonom
ska stvarnost. Da, sigurno je da ne po
stoji samo jedna stvar koja sve nas mo
tiviše. Motivišu nas različite stvari. Neke
motiviše pažnja drugih. Druge motivišu
radni izazovi sami po sebi. Nekog trećeg
materijalne nadoknade. Zato je važno da
otkrijemo šta je ono što motiviše i pri
ja upravo našem ključnom osoblju. Budi
te sigurni da to nije uvek novac. Ali, ako
se ne nudi ništa drugo, zašto ga odbiti.
Želim samo da naglasim da posto
ji i može da se nađe alternativa materi
jalnim nagradama. Ako takve alternative
nema, milioni postaju jedini način da se
uporedimo sa drugima. Ali koliko vreme
na i energije smo stvarno uložili u pro
nalaženje alternative materijalnim nagra
dama? To treba da postane naš budući
izazov. Prvo treba da naučimo da dobro
merimo i prepoznajemo ono što je važno
za preduzeće i na šta pritom pojedinac o
kojem je reč može da utiče. Zatim treba
da otkrijemo šta motiviše tog pojedinca
ili grupu kako bismo znali šta da mu po
nudimo kao nagradu za dobar rezultat.
Šteta što je debata koja je vođena po
slednjih godina dovela u pitanje pojam
bonusa. Javno mnjenje ponekad doživljava
bonus kao proizvoljan sistem nagrađivanja
koji viši šefovi koriste da nagrade sami se
be. Reč bonus bi pak trebalo da nas aso
cira na nešto što dobijamo kao dodatak.
Bonus će se tako i doživljavati kad ga bu
de mo dodeljivali pojedincima koji su ulo
žili vanredne napore u svoje preduzeće na
poljima koja su od ključnog značaja za or
ganizaciju i pritom postigli veće rezultate
nego što se od njih u početku očekivalo.
Tada će kritika zamreti, a bonus će poje
dincima dati dodatni podstrek koji priželj
kuju vlasnici i uprava.