auto (u pitanju je bio „fića“ kojeg sam
nasledio od pokojnog dede), meni
je ponuđeno mesto magacionera sa
perspektivom brzog napretka, ukoliko
se dobro pokažem… Prihvatio sam.
Firma je bila mala, smeštena u
dvosobni stan na prvom spratu jedne
starije zgrade – vlasnici su se i sami
bavili prodajom i nabavkom, a kolega
iz servisa je upravo „avanzovao“
u prvog komercijalistu; uz njega tu
su bila još dvojica servisera, ja kao
magacioner, sekretarica, knjigovođa
i programer (ipak smo mi IT firma).
Magacin se sastojao od jednog ormara
(za komponente) i ograđene terase (za
kućišta, monitore i štampače). IT biznis
bio je u neverovatnom razvoju – svi su
tražili kompjutere, prodaja je išla „kao
luda“, zarade su bile dobre, plaćanje
brzo, broj partnera se povećavao…
Svaki novi mesec značio je i novi
rekord u prodaji što se redovno slavilo
u kafani, kako to poslovni običaji i
nalažu. I plata je rasla – prvi znak da
sam (srećom) naleteo na netipične
srpske privatnike koji su razumeli
značaj stimulacije zaposlenih.
Ti isti vlasnici imali su viziju koja
nije podrazumevala status lokalnog
preprodavca. Ubrzo su počeli prvi
uvozi i direktni ugovori, promet je
nastavio ubrzano da raste i ja sam
stvarno za kratko vreme dobio
naslednika na mestu magacionera
i „uglavio“ se na poziciju servisera
(hoću i ja da radim u struci). Od te
ambiciozne ideje brzo me je „oterao“
jedan odlazak na teren gde mi je
desetogodišnji klinac otvorio vrata
i nakon mog predstavljanja viknuo:
„Mama, došao majstor za kompjuter“.
Nakon toga sam počeo da razmišljam
o promeni posla unutar firme ili o
promeni same firme…