Polagano smo se uhodavali, vezivali
za klijente, a i oni za nas. Poslova na
sve strane, oblasti poslovanja sve više.
Rasli su kvadrati naših kancelarija
(nekad smo zaista sedeli kao sardine,
iako je polovina zaposlenih bila
„na terenu”), udaljenost od centra
grada se nakon kilometara polagano
pretvarala u milimetre.
Kursevi, obuke, usavršavanja sve
češći, odela sve raskošnija, kravate
crvenije i crvenije, mi namršteniji i
nadobudniji (valjda su takvi i ovi iz
Reala i Barselone), nosevi sve više
normalni u odnosu na zemljino tle,
kilograma sve više, vremena sve
manje, projekti su bili za juče. Jutarnja
ogovaranja sveta oko nas uz jutarnju
kafu u kuhinji uz TV od jedno 150”
postadoše sasvim normalna pojava.
Naočare sve deblje, a nervi sve tanji.
Počeh i da propuštam Ligu šampiona,
omiljenu seriju i sl. ali nije mi bilo žao.
Adrenalina na sve strane od same
pomisli na posao.
Ne mislim, pri tom, da to nije bilo
zasluženo. Radilo se mnogo, a osim
sivih ćelija radilo se i srcem. I, ‘ajde
da ne napišem „svi”, ali 99% ljudi je
bilo zaljubljeno u organizaciju. Sami
odnosi na relaciji vlasnici-zaposleni
su bili poslovni, sa jedne strane, ali i
izuzetno prijateljski, drugarski i, što je
najbitnije, ravnopravni. Dakle, znalo se
čija je poslednja, vlasnici i nadređeni
su se poštovali, ali je postojao zaista
jak timski i duh jedinstva. A i one
demokratije u donošenju odluka, sad
autokratije u primeni je moglo da
bude i više, ali je bilo i dovoljno. A
tražili smo sami da radimo još. Ko će
još da ide kući.
Ono što je bilo karakteristično za
sve zaposlene, a ne samo za vlasnika,
jeste apsolutna 101% posvećenost
poslu. Nije se znalo ni kada počinje
radno vreme ni kada ističe, ni da li
smo došli na posao ili se sa njega
vraćamo.
Naveo bih primer, i u kontekstu
pripreme nekog tendera za privatizacionog savetnika, gde je nakon
otprilike dvomesečnog radnog vremena od nekih desetak sati (recimo
do 19h), usledilo mesec dana rada
do nekih 22-23h. Pa petnaestak dana
rada do 1h narednoga dana i vrhunac
poslednjeg dana pred predaju
dokumentacije: došli smo na posao
u četvrtak u 9:00, a otišli u petak u
15h. Sećam se, supruga je, kada me
je zatekla na krevetu tog petka, pošto
je ona došla sa posla u normalnim
okvirima, prvo bila u nedoumici da li
ima svrhe da zove hitnu pomoć ili je
ipak kasno pa bi moralo pogrebno da
se zove. O objašnjavanju majci u pola
osam ujutru preko telefona šta radim
u kopirnici na Zelenom vencu ne bih
da širim. Sećam se, sutradan je jedino
Vrdnik (banja za smirivanje) mogao da
pomogne, a i pomogao je, mada ja
nisam bio u stanju da vozim do tamo.
Verovatno se u životu nisam najeo
toliko južnog voća, da ne kažem
egzotičnog i napio ceđenih agruma,
uredno spremljenih svakog jutra od
strane kućne pomoćnice, koja je
takođe bila angažovana. Ako bismo
od tolike količine rada i zakazali, nije
bilo brige - korpica sa prvom pomoći
i lekovima i vitaminima je bila uvek
dupke puna.
Dolazak krize
Sve je to lepo, ali pitanje je koliko
su vlasnici bili svesni činjenice koliko
je to održivo. I možda bi bilo održivo,
da nije nastupio uzrok svih zala u
modernoj privredi u Srbiji i regionu
– čuvena Seka. Mada u industriji u kojoj
xxx