upada u zamku već puno puta viđe
nu – da izgube dobrog radnika, dobi
ju lošeg rukovodioca i osim osnivača
još nekoliko isfrustriranih osobu. Ne
nekoliko, namerno sam pogrešio da
površnog čitaoca tekstu vratim, nego
mnogo, mnogo. Te mnogobrojne is
frustrirane čine i oni koje moraju a ne
znaju da rukovode i oni koji su od ta
kvih „menadžera” vođeni.
Šta ako nema
menadžera na vidiku?
Zaista, šta da radi osnivač ako ne vi
di oko sebe one koji imaju potencijal
da u menadžere izrastu? Prvo, molim
ih da malo bolje i malo dublje kroz or
ganizaciju pogledaju. A ako i dalje ne
vide? Onda moraju biti spremni da još
mnoge godine kako znaju i umeju, to
jest kako su i do sad, organizacije vode
i paralelno sa tim neka mlade momke
i devojke dovedu i da ih gaje. I kad ovi
sazreju da krenu sa profesionalizacijom
kompanija i da paralelno sa tim „neki
novi klinci” menadžerski zanat nauče.
A ako osnivač više nema snage? On
da nek prodaju kompaniju nekima koji
su još uvek zaneseni i zaslepljeni uspe
hom i sve ovo ne znaju i ne vide.
Nekoliko osnivača je na ovaj način,
prodajom kompanije, rešilo problem
tranzicije u porodičnim kompanijama.
Bez obzira na to što je proces pripre
me naslednika tekao u pravom smeru,
što se nisu nazirali problemi u pripre
mi porodica i što je bilo vremena da se
i osnivač valjano pripremi. Ako se sad
nekom po glavi mota misao „pa što ne
ostaviše pismenoj deci da ona profesi
onalizuju kompaniju”, odgovor je zato
što su postupili kao odgovorni roditelji.
Ne bi bilo pošteno ostaviti deci takvog
monstruma. Nisu ona kriva što je i nji
hov stvoritelj i stvoritelj kompanija go
dinama odugovlačio i bežao od ozbilj
nog rada na pripremi kompanija.
xxx