GM br. 94-95 | Page 9

Sa­vre­me­na kul­tu­ra, po­zi­ci­o­ni­ra­ju­ći mo­der­nog me­na­dže­ra u sa­mo svo­je sre­diš­te, od svet­skih kor­ po­ra­ci­ja, ba­na­ka, sport­skih, me­dij­skih, po­li­tič­kih ili kul­tur­nih in­sti­tu­ci­ja, ne­dvo­smi­sle­no nam sa­ opšta­va da je za­u­vek svr­še­no sa kon­cep­tom “self ma­de man”, ote­lo­vlje­nog u po­ja­vi pi­o­ni­ra slo­ bod­ne tr­go­vi­ne, pr­vih ber­zan­skih me­še­ta­ra ili kri­mi­na­la­ca ko­ji su za­stra­ši­va­njem za­po­se­li naj­pre si­vu zo­nu druš­tve­no­sti, a po­tom i le­gal­ne in­sti­tu­ci­je. dr Zo­ri­ca To­mić [email protected] U me­sto pa­ra­dig­me re­pre­zen­ to­va­ne u li­ku da­nas za­bo­ ra­vlje­nog Ari­sto­te­la Ona­zi­ sa, ko­ji je bez for­mal­nog obra­zo­va­nja, sa druš­tve­nim ma­ni­ri­ma ko­je je sti­cao u ho­du i po­slov­nom lo­gi­kom oda­bi­ ra­nom in­tu­i­tiv­no i pro­ve­ra­va­nom na sva­kom pro­jek­tu iz­no­va, sti­gao do sa­ mog vr­ha, da­nas je na sce­ni no­vi kon­ cept uspe­ha. He­roj­sko do­ba eko­nom­skog en­tu­ zi­ja­zma, ko­je je omo­gu­ći­lo pro­mu­ću­ r­nom i vred­nom luč­kom rad­ni­ku da po­sta­ne je­dan od naj­ve­ćih svet­skih bro­do­vla­sni­ka, po­tvr­đu­ju­ći vla­da­ju­ći kre­do post-ra­tov­skog sve­ta – da je i sa­mo ne­bo do­hva­tlji­vo, oči­to­va­lo se u slu­ča­ju ovog slav­nog Gr­ka i u či­nje­ni­ ci da je ne sa­mo u po­slu već i u pri­ vat­nom ži­vo­tu, bi­rao sa­mo naj­bo­lje! Od pra­vih ku­ban­skih ci­ga­ra, naj­fi­ni­jih vi­na, ele­gant­nih jah­ti i pri­vat­nih avi­o­ na, pa sve do dve žen­ske iko­ne 20. ve­ ka: ču­ve­ne ope­r­ske di­ve Ma­ri­je Ka­las i udo­vi­ce ame­rič­kog pred­sed­ni­ka Ža­kli­ ne Ke­ne­di. Uži­va­nje i strast me­đu­tim, za ko­ je smo do sko­ra na­iv­no ve­ro­va­li da pred­sta­vlja­ju sam re­cept uspe­ha, iz­ gle­da da su da­nas, u do­ba vla­da­vi­ne nar­ci­stič­kog prin­ci­pa, svrg­nu­ti sa svog po­vlaš­će­nog me­sta. Da­naš­nji na­po­ri za po­sti­za­nje bo­gat­stva, ko­je za mno­ ge pred­sta­vlja obe­ća­nu ze­mlju me­na­ džer­skog uni­ver­zu­ma, vi­še je or­jen­ti­ sa­no na iza­zi­va­nje di­vlje­nja, a ma­nje na poš­to­va­nje u oči­ma dru­gih. Čak i pri­vat­ni ži­vot re­pro­du­ku­je ma­ni­pu­la­ tiv­ne stra­te­gi­je bi­ro­krat­ske džun­gle, ko­je or­ga­ni­zu­ju rad­ni dan. Ume­sto uži­va­nja, da­naš­nji me­na­dže­ri su iz­lo­ že­ni im­pe­ra­ti­vu per­ma­nent­ne edu­ka­ ci­je ne sa­mo u po­gle­du no­vih teh­nič­ kih po­ma­ga­la ko­ji­ma se čvrš­će umre­ ža­va­ju sa po­slov­nim part­ne­ri­ma, već i u smi­slu no­vih ko­mu­ni­ka­tiv­nih teh­ni­ka ko­je pre­te da pot­pu­no ka­no­ni­zu­ju nji­ ho­vo po­na­ša­nje, slo­bod­no vre­me, pa čak i emo­ci­o­nal­ni ži­vot. Struč­nja­ci za opšte­nje, na­i­me, pi­šu pri­ruč­ni­ke ko­ji tre­ba da po­mog­nu u obez­be­đi­va­nju do­mi­nant­nog po­lo­ža­ja “mla­dog la­va pred ko­jim je bu­duć­nost”, vi­dlji­vo­sti na kok­te­li­ma i ne­for­mal­nim sku­po­vi­ma, dok no­ve strategije, ko­je se mo­gu na­ći i u me­di­ji­ma, na­sto­je da oslo­bo­de mo­der­ne bi­zni­sme­ne ose­ća­ nja ank­si­o­zno­sti, stre­sa i stra­ha od gu­ bit­nič­ke kva­li­fi­ka­ci­je. Da­naš­njim me­na­dže­ri­ma ni­je ni naj­ ma­nje la­ko. Pot­pu­no ogo­lje­na, lo­gi­ka ka­pi­ta­la da­nas po­ka­zu­je da se ljud­ski od­no­si, ka­ko jav­ni ta­ko pri­vat­ni, pre­ tva­ra­ju u od­no­se do­mi­na­ci­je, u svo­je­ vr­sne igre mo­ći, oslo­nje­ne na kon­flikt, za­stra­ši­va­nje i za­vo­đe­nje bez stra­sti, kao na pri­rod­no sta­nje. Fan­ta­zam sa­ vr­šen­stva, od stan­dar­di­zo­va­nog iz­gle­ da, kal­ku­li­sa­nog i pro­pi­sa­nog vi­da od­ mo­ra na pre­po­ru­če­noj de­sti­na­ci­ji, ele­ gant­ne ali ne­u­pa­dlji­ve part­ner­ke, do ne­po­gre­ši­vo­sti od­lu­ka, ko­jim kor­po­ra­ tiv­na ide­o­lo­gi­ja kao ka­kvom ba­ti­nom ma­še is­pred no­sa me­na­dže­ra sa am­ bi­ci­jom, pred­sta­vlja teš­ko bre­me ko­ je mo­gu da iz­dr­že sa­mo lju­di sa in­ te­gri­te­tom. A nji­ma, kao ni Ona­zi­su i nje­mu slič­ni­ma, ni­su po­treb­ne ni­ka­kve spe­ ci­jal­ne edu­ka­ci­je. Oslo­nje­ni na svo­ je sop­stve­no dr­vo iz­nu­tra, za­li­va­ju­ći ga mi­ne­ra­li­ma sop­stve­ne spon­ta­no­ sti, hra­ne­ći ga so­ko­vi­ma svo­jih sla­bo­ sti, oni ret­ki, pred­o­dre­đe­ni za stvar­ni uspeh, ne ra­ču­na­ju ni sa ka­kvom sa­ vr­še­noš­ću, od­su­stvom hu­mo­ra ili ce­ pi­dla­če­njem, već sa vi­ta­li­zmom i kre­ a­tiv­noš­ću ko­ji im ne­po­gre­ši­vo go­vo­re da su i po­ra­zi svo­je­vr­sni iza­zo­vi.