Gitarist 2 - Page 43

Znači prvo što dolazi prije svega je volja!

Izgubiti ćete brzo volju ako radite nešto u što ne vjerujete. Znači vjerujte u to što radite. Dobro razmislite. Napišite iskrene tekstove. Dobro razmislite. Iskreno svirajte gitaru. Dobro razmislite. Iskreno udarite bubanj. Dobro razmislite. Otpjevajte što trebate sa srcem. Dobro razmislite. Kada napravite pjesmu onda još malo razmislite da li je pjesma dobra.

I onda pređete na snimanje. I ako ima novaca – SVE SE MOŽE!

No kao i uvijek, neke granice moraju postojati. Cijela produkcija se nalazi u jednom trokutu.

Ne može sva tri odjednom. To tako ne funkcionira. Bilo kako bilo neki novci će biti potrošeni. Samo treba paziti da se ne potroši previše sredstava na nešto što se može napraviti za manje sredstava. Ta razlika se može utrošiti na neki komad opreme koji će donijeti dobitak cijelom bendu. Konkreto može se kupiti kombi, uložiti u miksetu, uložiti u bubanj, uložiti u set da bina ne izgleda kao seoska zabava. :)

No hajmo na problematiku nefinancijske prirode. Dovoljno je reći da mikrofon ne čuje kao uho. Naše uho je posve selektivno. Kada smo na livadi možemo biti koncentrirani na razgovor s nekom osobom, niti ne primjetivši da nam se oko noge mota neki bumbar ili pčela koja zuji. U trenutku se možemo prešaltati na bumbara i maknuti iz fokusa sve ostale zvukove, primjerice dijalog u kojem smo do prije 2 sekunde aktivno sudjelovali.

Mikrofon nema mozak. Stoga ne može birati šta će čuti. I to je šteta jer se tu događa prvi problem koji se sanira onim o čemu ću ja ovdje drobiti.

Drugo, naše uho je glavni ergonomski model prema kojemu radimo glazbu. Pa nećemo valjda raditi glazbu za slonove ili krtice. U pitanju su frekvencije koje čuje čovjek, pa nema onda nikakvog smisla naglašavati tko zna kakve frekvencije da bi slon bolje čuo o čemu se radi.

Treba imati na umu da se naše uho brani. Svekolika čudesa u našem uhu se stegnu kada smo u blizini nekog stroja koji udara. Recimo ona “žabica“ s kojom fizički radnici nabijaju zemlju kao pripremu za asfalt. Isto je kada smo kod kosilice za travu koja pravi buku i isto je kad smo u prostoriji gdje je bubanj u koji netko udara.

Kada dođe taj udarac naše uho se stegne. Nakon udarca iliti velike količine buke, uho se polako otpušta u tišini, osim ako opet ne grune nešto, pa se onda uho opet stegne.

Takvi smo po prirodi. Branimo se.

Jedna od zadaća produkcije (studijske ili live) je da se naše uho ne brani već da uživa.

Znači u tom pogledu cilj je dobiti jednu takvu optimalnu situaciju s obzirom na uvjete. Znači napraviti sklad tehnike da čulima bude ugodno. Kako bi mogao doći i objasniti to čitaocu kroz ovaj tekst, treba mi primjer.