Gitarist 2 - Page 36

Izbjegavanje klišeja: ritam, melodija i još ponešto

Kada sam razmišljao o temi za novi broj našeg magazina, jedna ideja mi se postavila kao ona o kojoj bi mogao pisati potpuno rasterećen. Naime, planirao sam pisati o izbjegavanju klišeja u kontekstu blues soliranja. Sigurno ste čuli, ako ste makar minimalno upoznati sa gitarom kao instrumentom, za pentatonske skale i koliko su one maksimalno eksploatirane u blues solažama.

Pa ste čuli kako za blues treba imati puno ''osjećaja'', ne toliko i same ''tehnike''. Imena kao što su B.B. King, Eric Clapton, Stevie Ray Vaughan, Albert King, Gary Moore, John Lee Hooker ili Muddy Waters su ikone i temelji onoga što danas percipiramo kao blues i interpretiramo njihovu glazbu na način da pretpostavljamo kako kod njih postoji nešto izvorno ili ''originalno''. Ovo je vrlo široka tema (sama distinkcija originala i kopije) o kojoj možemo razmišljati manje ili više kritički, složiti se ili ne kako su granice između dvoje zamagljene i nejasne, kako je i blues ''hiperrealan'' (postmoderna!) i da mjesto izvora nikada ne možemo točno odrediti.

Dakako, jasno vam je kako se nikako nisam usudio ovdje vam prezentirati kako bi trebalo izbjegavati blues klišeje iz nekoliko razloga: prvo, nisam mogao dekonstruirati blues kao pojam i drugo, smatram da je moje znanje (iako ovdje jesam u poziciji da se obraćam kao ''onaj koji educira'') vrlo skromno i da nisam dovoljan glazbeni erudit kako bih se upustio u jednu takvu analizu. Svejedno, smatram da jedan klišej izaziva apsolutno (straho)poštovanje istovremeno nas pozivajući da uvijek budemo veći od sebe: ''morate poznavati pravila kako bi ih znali prekršiti''. Stvar je dodatno zakomplicirana u ovome slučaju jer ne gledam na glazbu kao na skup pravila, već je promatram kao skup slučajnosti. Cijela glazbena teorija, kao ''čvrsti'' koncept iza svakog glazbenika/ce, se urušava u onome trenu kada se nađete u kreativnoj situaciji.

Onda vas, nadam se, nije previše briga o tome koji je poredak akorda prisutan, da li se radi o 12-bar blues progresiji iz E i svirate li samo prvu poziciju pentatonske skale. Ako nalazite užitak u tom istom trenutku kreacije, već ste pobjegli od puno suvremenih klišeja – reprodukcije, imitacije, kopiranja... Jednostavnije rečeno, sami ste sebi najbitniji izvor i temelj, trenutak u kojem stvarate glazbu je nešto što bi, a iskreno u to vjerujem, trebalo biti neotuđivo. Zbog toga i ovakav naslov – ne zato jer smatram da kršim pravila (ona teorijska) u velikoj mjeri, već upravo zato jer sam, nastojeći pobjeći od teme koja je klišej, došao do onog malog patetičnog kraja svake rečenice – sebe.

Stvaranje ovog malog glazbenog komada, kao i bilo kojeg prije, sam shvatio kao proces koji nema točno određen početak ni točno definiranu svrhu. Ona se ocrtava tek sada kad je prezentiram vama koji čitate.

Cijela glazbena teorija, kao ''čvrsti'' koncept iza svakog glazbenika/ce, se urušava u onome trenu kada se nađete u kreativnoj situaciji.

Autor: Ivan Pešut "pekki"