Queensryche je jedan od najboljih metal bendova svih vremena. Fanovi ih pamte po seriji legendarnih albuma iz 80-ih i prvoga dijela 90-ih. Svi ti legendarni albumi su imali jedinstven zvuk. Gitare su bile nevjerojatne, aranžmani su bili poprilično savršeni. Sound bass gitare je bio jedan od najboljih soundova unutar bilo kojeg benda, a njena uloga je bila zaista jedinstvena. Bubnjevi su bili vrhunski jer je Rockenfield jedan od naboljih bubnjara na svijetu. Vokalne dionice su bile impresivne i iznimno kvalitetno konstruirane. Vizualni identitet je bio jedinstven i moram dodati jako interesantan čak i ljudima koji nisu imali veze sa metalom. Svaka komponenta je imala svoj stil koji je bio nepogrešivo Queensryche.
I onda je nešto pošlo po zlu. Došao je zamor 90-ih i cijela priča oko još jednog benda iz Seattlea. Jedan od gitarista (koji je bio odgovoran za puno više od sviranja gitare) je odlazio i dolazio natrag u bend, a kvaliteta muzike je varirala.
U međuvremenu Geoff Tate, pjevač benda, počeo je raditi solo albume dok je Queensryche patio zajedno sa fanovima. Queensrycheovi albumi sa konca 90-ih i narednih 10 godina novog milenija su bili naprosto loši. Fanovi su ih slušali, ali ne sa pravim guštom. Mahom su u tim pjesmama tražili fragmente koji ih podsjećaju na ono što su zavoljeli unutar benda dok su im albumi bili vrhunski. Vokal nekako nije bio taj. Pjevač se više izvlačio nego što je pjevao. Drastično je pojednostavnio dionice.
Međutim nitko ne bi zamjerio to što vokal propada kroz godine, ali Queensryche više nije radio interesantne vokalne dionice pa je u glavama fanova vokal bio gori nego što je dosita tehnički bio. Pjesme iz tog perioda su podsjećale na sve osim na pjesme po kojima je Queensryche postao poznat. U pitanju su bili isti ljudi, ali posve druačije okolnosti. Pjesme naprosto nisu bile na razini. Mogu reći da se slična stvar dogodila Metallici u istom vremenskom razdoblju.
RECENZIJA / QUEENSRYCHE VS QUEENSRYCHE