RECENZIJA / BLADE PLAYER SERIJA
Delta PDE-1
Telac. Ne ide klasičnije od toga. Gitara od koje je sve počelo, dan danas cijenjena i sa zanimljivom karakteristikom da s godinama života gitarista postaje sve ljepši prizor.
Karakteristike i izrada
Ok, sad već pretjeruju. Texas je bio težak, ali Delta redefinira taj pojam. Jedini teži telac kojeg sam u zadnje vrijeme držao u ruci je puno skuplji i dojmljiviji Tokai, dok je frendov Fender MIA skoro laka kategorija naspram ovog. Također jedan komad johe, isti finish i sve je odmah jasno. Zvoni do prekosutra.
Vrat je na ovom isti, samo sa hvataljkom od javora, što vizualno izgleda izvrsno, a pod prstima je malo glađi i tvrđi. Ono što mi je odmah upalo u oko je greška na mostu, koji je masivan, ali se na rubovima oko pickupa poznaju strojni tragovi i most s vrha ne izgleda savršeno ravno. Samo sam čekao pokazni znah ceha koji se plaća mjestom proizvodnje, ali je to zapravo ništa specijalno, bitno tek perfekcionistima.
Dva pickupa, nabrijani mostni i metalnom kapicom pokriveni, sramežljivi vratni. Kontrole su klasika, potovi za glasnoću i ton, s tim da sam dojma da je onaj za glasnoću ovdje ravnomjerniji i osjetljiviji nego kod Texasa. Ukupni dojam hardwarea je generalno nešto neuvjerljiviji.
Zvuk i svirljivost
Da to odmah kažem – telac sa velikim radijusom je svetogrđe. Sad kad smo to riješili, zapravo sam, naviknut već na profil vrata, poprilično guštao isprobavajući ovaj model, ali na moju žalost, pickupovi mi nisu htjeli u tome pomoći. Poanta pickupa na mostu svakog telca koji drži do sebe je da reži, grize, reže i živcira sve oko sebe, a ovaj na žalost samo živcira. Malo je premutan, preagresivan… prekeramički.