Zanimljivo je da smo ulovili i par potočnih pastrva koje su svojim pigmentom malo „vukle“ na mramoraste pastrve. Neke su bile tamnije, neke blijeđe ustvari dosta različitog pigmenta riba smo lovili na tim pozicijama, što je vjerovatno uzrok prilagodba na staništa u kojem obitavaju. Ribe uopće nismo viđali ili jako rijetko, ali se samo stvori od nikud i grabi muhu. Svako malo netko ima ribu na štapu, ali danas očigledno ni Andrej ni ja nismo na nivou, jer nam se isto tako skoro pa svaka riba otkvačuje. Nevjerovatno ali rijetko dobivamo priliku za fotografiju što nas je počelo frustrirati. Kad je riba već i bila u podmetaču i pripremljena za fotografiranje, uspjela se izmigoljiti iz ruku i opet ništa. Gledali smo se i u nevjerici došli do zaključka da nam baš i danas nejde. No kako sam već i napisao nismo se predali i idemo dalje. Nakon kilometra ribolova dolazimo na pozicije gdje treba samo pješačiti a da se uopće ne lovi. Da, takvih „rupa“ ima dosta. U takvim trenucima smo u glavi posložili kockice i znali smo da treba plan B, a to je pristup ribolovu na način „ništa ne prepustiti slučaju“. Tada je i krenula bolja realizacija, a samim tim i kvantiteta fotografija. Svakako moram spomenuti da bi ulovili pastrvu trebalo je muhe dodatno aktivirati. Dakle kod zabačaja (najviše kratki Rollcast, Slingshotting i klasično nimfarenje )nije bilo samo dovoljno pustiti muhu i da tok odradi svoje, nego je trebalo imitirati bijeg nimfe ili neke ribice, što nam je dodatno otežavalo jer i ovako nije bilo baš puno mjesta za takve manevre. Nije nam bilo prvi put da se nalazimo u takvoj situaciji pa smo se relativno brzo i odlično prilagodili na takve prilike što nam je u konačnici i podarilo fotografije prekrasnih divljih potočnih pastrva. Sve to smo ponovili i na terenu kod Slovenskih Konjica i tako još jednom proveli ugodan dan u ribolovu u susjednoj mi Sloveniji.