RIJEČ IZBORNIKA ENESA KIŠEVIĆA
Glumci su zaista djeca veća od djece
Kazališni mrak
gleda se u zrcalu –
lice mu svijetli.
Festival glumca rođen je u ratu, pod granatama. Tuku tenkovi po Vinkovcima,
po Vukovaru, po Iloku, po Županji, a profesor književnosti Himzo Nuhanović ne
prodaje kraljevstvo za konja, već usred bitke viče: Kraljevstvo za kazalište!
Njegovom se ljudskom glasu pridružuju Matej Janković, prvi župan Vukovarskosrijemske županije i prva pročelnica za kulturu gospođa Zdenka Buljan. Pristižu
glumci sa svih strana predvođeni Zvonimirom Torjancem i njegovom tajnicom
Katarinom Bahunek. S njima su Vanja Drach, Mato Ergović baj-Mata, Eliza Gerner,
Nada Subotić, Neva Rošić, Tomislav Durbešić, Vedran Mlikota, Marija Kohn, Ena
Begović…
Prvi domaćin Festivala Fabijan Šovagović, na konjskoj zaprezi s reklom i šeširom,
na udare granata, sasvim mirno govori kočijašu:
- Baja, vozi tamo gdje najviše gruvaju!
Tako nešto može izgovoriti samo umjetnik koji je i od svojega života uspio stvoriti umjetnost, umjetnik kojemu nije stalo stvarati publiku, nego stvarati ljude
– ljude na sceni, ljude u gledalištu.
Eto, na takvim zasadama izrastao je Festival glumca.
Prvi izbornik Vanja Drach diljem je Hrvatske, po ratnom dimu, skupljao glumce,
a meni sad valja od 59 prijavljenih predstava izabrati njih 18 i dovesti ih u srce
Slavonije. Pripala mi je, zaista, velika čast, ali i velika odgovornost.
Premda je mir već odavno nastao, bit će po meni, kako bi Šovo rekao, gruvanja sa
svih strana. Bit će gelera od riječi, ali što ću? Valja mi ići tamo gdje se još čuje onaj
vapaj profesora Nuhanovića: Kraljevstvo za kazalište!
Kada su mi povjerili dužnost izbornika, kolega Slavko Juraga i tajnica HDDU-a
Marija Filipović, moram priznati, načas sam se ćutio kao Ćiro Blažević i Slaven
Bilić. Međutim, njima je ipak bilo lakše nego meni, jer oni nisu imali toliko dobrih
reprezentativaca koliko sam ja vidio izvrsnih glumaca, a nisam ih mogao dovesti
ni na klupu.
Ovaj je izbor nastao od onih predstava koje sam poželio još koji put vidjeti. Pri njihovom odabiru vrlo značajnu ulogu odigralo je nešto što već dugo diše u meni.
Naime, kad sretnem nešto dobro, ne mogu to zadržati samo za sebe. Bila to dobra knjiga, dobra muzika, dobra slika, dobra kazališna predstava, meni je stalo tu
ljepotu podijeliti s drugima.
Predstave sam gledao, ne kao kazališni kritičar, nego kao obični mali gledatelj koji
sjedi na pomoćnom stolcu i diše s glumcima. Kako je čudesno ćutjeti glumačku
energiju na svojoj koži! Živo je čudo živjeti, ne u ovom vremenu što ga pokazuje
sat, već u stvaralačkom vremenu, kad se pred našim očima na sceni rađa Violet
23. festivalglumca
1