dok me jedinstveni bogoljubni glas
ne probudi
javivši da su mi snovi isuviše čudni,
jer htio sam promijeniti nešto
što ima iskrojeni kraj.
Svjestan nemogućnosti
prihvatim karte
držim ih u rukama
do u sitne sate,
nježno milujući
tvoj pogled svetice
iscrtanih tankih obrva
koje ti krase bijelo lice.
Na pragu umora,
na koncu konca,
bijesno bacam karte o stol
da zadrma se prazna stolica
jer rezultat i ona unapred zna,
nekim igrama treba znati odrediti kraj.
Neutrven,
razbio sam životne sokove sa stola,
naizmjenično,
u kompletu sa čašama od bola
koje skrio sam u dušu,
128