širom sklopljenih očiju. Na noćnom stočiću je gorela sveća, uglavljena u svećnjak od crnog afričkog abonosa, kojeg su nekad krasili
mlečno beli cvetovi, a sad, na drugom kontinentu on sam krasi
literarni enterijer jednog romana, u obliku ušate žene koja osluškuje
uvodne akorde Rahmanjinovog koncerta br.2 u c-molu, koji se stidljivo nazire odnekud upakovan u pucketavi celofan starog gramofona.
Dok je na zidu osenčena silueta plamena izvodila zavodljivu
piruetu, mačka snežno bele boje sa medenim šarama je jednim
potezom šape srušila sa noćnog stočića klupko, koje se počelo
odmotavati sa upitnim ishodom, poput reke koja teče kroz neku
neznaniju isprepletenu sunovratima i uznošenjima. Otkotrljalo se niz
stepenice, uz trijumfalnu kadencu, u nepoznatom pravcu. Da ste
mogli da bacite pogled na ogledalo, u tom odsečnom staccato
trenutku, videli biste da na mačijoj ogrlici piše Andajira.
Razgovor je tekao još neko vreme u istom maniru, ali nema
potrebe zamarati radoznalog čitaoca opširnošću. Idemo dalje.
Sve ovo je našoj junakinji postajalo isuviše zasićeno misterijom,
ali budući da je osećala da joj neki nesvesno nametnuti tempo, neki
somnabulni momentum ne dozvoljava da širi priču jer je bila u
nerazumljivom, inertnom cajtnotu, činilo se da su ovi događaji
režirani, dirigovani nečijom nevidljivom rukom, a literarni metronom
ubrzava otkucaje. Neko je obrnuo klepsidru naopačke, pa peščani
vodopad gomila zrnca, stoga pređe na stvar:
– Šta ja tražim ovde?
– Klupko.
– Kakvo klupko?
Umesto odgovora, sasuo joj je u lice još jednu enigmatičnu hrpu
reči:
– Kada snežna lavina uzme maha, ona se neprekidno uvećava
kupeći sneg uz put i postaje sve snažnija, ruši sve pred sobom krčeći
put, ali isto tako kao divljač ostavlja trag za sobom poput niti u nekom vezu koja je posebne boje i time određuje dezen odnosno tok
zbivanja i događaje kroz koje prođe, nit vodilja koju treba razmrsiti, a
kojom se bave Kloto, Laheza i Atropa, putokaz za izlaz iz lavirinta.
93