Vjećeslav BERAR
U RITMU MARANGONE
(Somnabulna fantazija)
Te snovidne noći, umotane u plašt kišnih kaplji koje su dobovale
sumornu kadencu, snovidne noći obasjane lunarnim reflektorom, a
zatamnjene kišonosnim oblacima, Anabela se našla na omanjem
campo -u, jednom od mnogobrojnih u tom gradu, ne znajući kako je
tu dospela, zagubljena kao i svaki čitalac ponaosob, tražeći nit klupka
za koju će se uhvatiti, svetionik na literarnoj pučini, međutim, magija
reči se uvek krije između redova.
Na nebeskom svodu oblaci su plakali jer je Anabela bila bosa.
Osvrnula se oko sebe kao čigra, osmotrivši preteće pustu okolinu,
dok su je nebeske suze milovale. Kao igla balon, probo ju je snažan
déjà vu, ili to beše jamais vu, zavisno od ugla posmatranja, uglavnom, naježila se.
Na samom rubu ponoćnog vidika spazila je misterioznu priliku
pod kišobranom, okruženu dimnom aurom. Naočiti simulakrum.
Neka čitalac zamisli, nošen lepetom knjiških listova, neki uvrnuti
concetto koji verno odslikava ovu atmosferu, jer šta su reči nego tek
obrisi misli, zatamnjene siluete na belom papirnatom prostranstvu.
Prišla je neznancu i upitala:
– Gde se nalazim?
Čovek kao da je prečuo pitanje, uzvrati:
– Dođite pod kišobran, madam. Pokisnućete.
Anabela nije obraćala pažnju na to da joj je haljina, poprilično
natopljena kišnicom, postajala prozirna i počeše se nazirati nage
grudi, veličanstvene kao dve minijaturne Bruneleskijeve kupole, koje
89