Ivan TOMIĆ MISTER
DETE PALOG NINDŽE
Moj tata beše nindža, a mama je bila domaćica.
Dok se on okolo nindžao ona je prala, peglala, kuvala ručkove i
tako to.
Njegovo nindža-odelo uvek je bilo besprekorno čisto i mirisno,
katana i šurikeni savršeno izglancani, a obroci koje mu je spremala
optimalno energetski izbalansirani.
Tata je voleo mamu i mama je volela tatu. Od tog voljenja nastao sam ja, moja seka, moj bata, papagaj Čipi, i celo jato zlatnih ribica u velikom akvarijumu. Bili smo srećni, siti, voljeni i seksualno
neuznemiravani. Rečju – savršena porodica, kao sa reklame za
savršenu porodicu.
A onda je tata jednog dana izgubio posao, kada je njegova firma
„NINDŽA-PRO DOO“ prodata na tenderu jednom lokalnom moćniku, i sve je krenulo nizbrdo.
Tata se odao alkoholu, propio je svoje nindža-odelo, katanu i
šurikene. A mama se prokurvala da bi nas sve skupa održala u životu.
Sestra je, čim je dobila prve naznake ženskih atributa, krenula
majčinim stopama, brat očevim, papagaj Čipi stopama suvih rebaraca put kuvanog pasulja, a celo jato zlatnih ribica iz velikog
akvarijuma njegovim.
Ja tu više nisam imao šta da tražim pa sam skupio ono nekoliko
svojih prnja i zauvek otišao od kuće.
Kao dete palog nindže i posrnule domaćice nisam baš imao
nekih izgleda za pronalaženje posla u ovom hladnom i surovom
svetu. Zato sam počeo da hvatam vinske mušice i da ih zlostavljam
84