Možda, možda...
Ako moga naroda nema ili više nije onakav kakvim ga se sećam,
potražiću Ke Therrine srodnike.
Ponovo ću ispisati istoriju.
Onakvu kakva je trebala da bude.“
***
Tek što iščita i zadnji red u kancelariju zakorači debeljuškasta
prilika pukovnika Moeglana.
– Jesi li završila više sa tim škrabotinama? – pita lukavo.
Andarell zna da je pukovnik izvrebao odlaganje gomile hartije i njen
potpis u rubrici „misija izvršena“.
– Jesam – odgovara prividno ravnodušno.
– I?! – debeli loše skriva nervozu, mada se trudi.
– Ništa naročito. Dnevnik jedne prosečne osobe, izgleda
neupletene u ratne sukobe.
– Pa šta piše? – pukovnikova lažna mirnoća sve više popušta.
– Maltene isto što bi pisali vi ili ja da ostanemo poslednji od
svoje vrste okruženi neprijateljima.
– Pa dobro, je li taj Serga još uvek živ? – razgorači ovaj oči
poput žabca.
– Nije. Odgovorno tvrdim da se ispostava može ukloniti sa
planete – najzad reče Andarell.
– Nadam se da ću dobiti prevod u prihvatljivom roku. –
Moeglan se pravi da nije primetio opasku.
– Naravno, ali napuštanje planete mora biti prioritetno. Sudeći
po ovim zapisima, na dalekom severu postoje velika naselja domorodaca. Po svemu sudeći, ne veruju mnogo više nama nego Sergima.
– uporna je Andarell.
– Ne misliš valjda da ćeš preuzeti komandu nad generalštabom.
Niko neće ničim uznemiravati domoroce, oni su nam apsolutno
nebitni. Neka se smrzavaju na severu, tamo im je mesto. Planeta je
korisna, otkrivene sirovine će početi da se odvoze čim kosmodrom
bude dovršen. O dragocenim lokalnim vrstama, pre svega khaano69