nepojamno drugačijeg? Koliko poređenja slika i znakova? Koliko
analiza ponavljanja određenih znakova? Poređenja sadržaja knjiga sa
natpisima na zidovima podzemnih odaja? Hiljade puta sam odustajao i ponovo započinjao beznadni poduhvat. Pomišljao sam i na to
da niko pri zdravoj pameti ne bi započeo sličan poduhvat. Ali – koliko
sam ja pri zdravoj pameti? Usamljenost sam nečim morao ispuniti.
Kada sam izgubio svaku nadu, spoznaja se rodila sama od sebe.
U jednom čarobnom trenutku sve su se izgubljene godine spojile u trijumf koji se rečima ne da izraziti. Pitaćeš se kako je to moguće,
ali na to pitanje nemam odgovora. Jednostavno, u jednom čudesnom otkrovenju nerazumevanje je nestalo. Ja sam čitao stare knjige.
Čitajući sve sam bolnije shvatao užase koje je moj narod
počinio. Sve češće sam se prisećao Ke Therr, naše ljubavi i čudnih
zvukova koje je ispuštala. Iz noći u noć sam sanjao pad bez kraja i
slutio sam da je tamo stena o koju ću udariti. Posle jedne od noćnih
mora doneo sam odluku da opišem svoj svet. Svet kojega više nema.
Eto takva je bila moja sudbina: beskonačni pad; baš kakav sam
doživljavao u snovima. Tlo je jednostavno nestalo ispod nogu i padao
sam bez ičega što bi me zaustavilo. Sad, kada sam spreman da
krenem, znam da je tamo ispred mene stena o koju ću udariti i da će
boleti, boleti, boleti.
Možda, možda...
Možda moj narod još uvek negde postoji.
Možda je još uvek onakav kakvim ga se sećam.
Mogu samo da se nadam da sudbina moje rase nije sudbina
drevnog naroda. Dubinu njihove propasti shvatio sam onoga dana
kada sam ugledao fresku na devastiranome zidu. Onoga dana kada
sam prvi put spoznao izgled drevnog naroda. Kada sam razumeo da
je priča o istrebljenju laž. Stara rasa je i dalje postojala i još dugo će je
biti na ovome svetu. Najbolje od njega sam dobro upoznao.
Često se prisećam Ke Therr, naše ljubavi i žrtve koju je prinela
za mene. Glasova koje je ispuštala. Zvukova koje bih danas možda
razumeo.
Jer drevni narod je i dalje jurio ovom planetom. Zvali smo ih
khaanoor.
68