samo naslućivali ono što nas je čekalo, možda bismo bili zadovoljniji
neuznemirivanim napredovanjem. Gubim račun o dužini našeg putovanja kroz beskrajnu ravnicu, ponajviše zbog monotonog krajolika
kojim neprestano prolazimo. Prve jasne slike vezane su za uspinjanje
uz planinske prevoje. Prvih dana puta gubimo nekoliko teških ranjenika, ali ne susrećemo se ni sa kakvom pretnjom. Ali kako god zaspim vraća mi se uvek isti san: pad, pad u rupu bez dna. Napušta me
poslednji tračak jave, trzam se. Padam i nema oslonca i to traje,
traje. Ima li dna? Traje. Ponor. Dole su stene. Iz noći u noć.
Prave nevolje počeše kad zađosmo u visoko gorje. Iako je rano
proleće, kola usecaju tragove u duboki snežni pokrivač. Guste sitne
pahulje nošene vetrom, koji kao da nikada ne prestaje, zaklanjaju
vidik i upadaju u oči. Hladnoća je nepodnošljiva i gotovo dva dana
smo praćeni vejavicom. Kada mećava najzad prestaje, u početku
nasumično i povremeno, a zatim sve češće i u sve većem broju, kroz
gusto rastinje oko puta naziremo hitro promičuće sivkaste senke.
Bandgoli divljaju, ali uprkos besnom lavežu sve se više pribijaju uz
kola u pokretu. Ono što promiče kraj nas, naše životinje strahovito
plaši. Uzaludni pokušaji ustreljivanja brzih uljeza samo pojačavaju
naš nemir i do večeri niko ne uspeva da identifikuje tajanstvene
pratioce. Tek kada smo se već ulogorili i kada je kroz tamu oko nas
počelo odjekivati otegnuto zavijanje, stariji ratnici se dosetiše šta bi
nepoznata pretnja mogla biti; bans taranti, užas severa.
I dalje naziremo hitre pokrete u tami, jasno razaznajemo škripanje snega pod moć